Moskva 2003.
U to vrijeme u Klubu je radio i Aleksandar Markovič Konstantinopoljski. Svi su ga u šali zvali, radi kratkoće, Konjski. On je, uostalom, još u školskim danima navikao na eksperimente sa svojim egzotičnim prezimenom, jer su ga školskim drugovima zvali jednostavno „Stambuljski“. Njegovo mladalaštvo prošlo je u Kijevu, gdje je sa Vsevolodom Rauzerom odigrao svoju prvu partiju 1926. godine. Najbolji rezultat Konstantinopoljski je postigao na prvenstvu SSSR-a 1937. u Tbilisiju. To je bio period masovnih hapšenja, društvenih provjera, demonstracija protesta i čistki. Godinu dana prije tog prvenstva, čitavoj grupi majstora, uključujući i njega, ponuđeno je da u roku od godinu dana potvrde svoju titulu. Konstantinopoljski je ozbiljno shvatio upozorenje: podijelivši drugo mjesto, zaostao je za pobjednikom – Levenfišem – samo za pola poena.
Od mladih dana bavio se i trenerskim radom. Među njegovim učenicima u kijevskom Dvorcu pionira bili su Bronštajn, Hasin, Lipnicki i Bannik. Nakon rata, preselivši se u Moskvu, Konstantinopoljski je sredinom 1950-ih postao trener ženske reprezentacije zemlje, ostajući na toj funkciji četvrt stoljeća. Nije se moglo reći da je posao bio iscrpljujući: sovjetske šahistkinje su tada dominirale svijetom. Neprestano su osvajale olimpijade i posjedovale sve moguće titule. Slabu konkurenciju imale su samo od Jugoslovenki i Rumunki. U Kini je šah tada bio zapostavljen, kao i sport uopšte, ako se ne računaju višesatne i široko propagirane vježbe Predsjednika Maoa. Ni ozbiljne konkurencije od strane mađarskih amazonki nije bilo: mladi Laslo Polgar tek je razrađivao svoj briljantno primijenjeni pedagoški metod i još uvijek nije bio upoznao svoju buduću suprugu Klaru, koja je tada živjela u ukrajinskom Užgorodu.
U Klubu je radio i majstor Abram Josifovič Hasin, čije ljetnje treninge iz 1969. dobro pamti plavokosi mladić sa kosom do ramena: tako je tada izgledao Jan Timan. Njegovi učenici su bili Jurij Razuvaev i Jevgenij Bareev. Pod Staljingradom, kao mladić na minobacaču, Abram Hasin je izgubio obe noge, ali je završio institut, postao jak majstor, višestruki učesnik prvenstava SSSR-a, velemajstor po dopisu i iskusan trener.
Koloritna ličnost bio je pisac i prilično jak majstor Jevgenij Aleksandrovič Zagorjanski, koji je redovno igrao na prvenstvima prestonice. Njegovo puno ime i titula – knez Kisel-Zagorjanski – daju ime predgrađu Zagorjanka u Moskvi, nazvanom po njegovom porodičnom imanju. Rođen je još prije revolucije i od djetinjstva je govorio tečno francuski: Zagorjanskom pripadaju prvi prevodi Simenona na ruski jezik. Džentlmen i fin, omiljen kod žena, imao je reputaciju jednog od najboljih igrača preferansa Moskve.
Ponekad bi u Klub svratio i Grigorij Jakovljevič Levenfiš, koji se pedesetih preselio iz Lenjingrada u Moskvu. Prvi dio života proveo je u Sankt-Peterburgu i od tada živio u zemlji i epohi koje nisu bile naročito pogodne njegovom temperamentu. Za ljubitelje koji su ga pitali šta treba učiniti da što prije ovladaju šahovskim tajnama, uvijek je imao spreman odgovor: „Ne igrajte samo tako, nego počnite sa po jednom rubljom. Samo tada ćete naučiti da igrate dobro“, savjetovao je Grigorij Jakovljevič, smišljeno mršteći se.
U tim vremenima u zidovima Kluba često se moglo vidjeti starce-penzionere sa šalama i dosjetkama, koji su igrali lagane partije i bliceve. Iako više nisu učestvovali u kvalifikacionim turnirima, dolazili su svake večeri, i tada nisu smatrani „balastom“: pravi mornari znaju iz iskustva da brodu treba „balast“. Levenfišu je već bilo sedamdeset kada je jednog večeri zalutao u Klub i, videvši ih, zamišljeno rekao: „Pa, sada se može i umrijeti – ima smjene!“
Mladi posjetioci Kluba šezdesetih godina – današnji veterani – vidjeli su dolazak računara u šah. Dočekali su „gvožđe“ više sa oprezom nego sa poštovanjem, smatrajući da računar donosi svima gorku vijest: da nema nikakve magije u šahu, da ne postoji bog inspiracije, intuicije i prosvjetljenja, već samo matematički tačno izračunate varijante, koje pokazuju da je žrtva figure primamljiva, ali, nažalost, netačna. Oni su igrali još „stari“ šah sredine prošlog stoljeća, punog improvizacije, romantike, grešaka i naivnih zabluda, i sada uzdišu za prošlim vremenima, smatrajući da je savremeni šah sličan onom koji su oni igrali koliko zoološki vrt podsjeća na prostranstva prerija.
U Klubu je svoju karijeru započinjao Vladimir Liberzon, o čijem talentu je s velikim divljenjem govorio Botvinik, koji je inače bio škrt na komplimentima. On je osvojio šampionat CŠK i zatim dobro nastupio na međunarodnom turniru. Rodom iz Moskve, Volođa je bio jak velemajstor i učestvovao je na prvenstvima zemlje. Nakon emigracije u Izrael 1973. godine, Liberzon je nekoliko godina vodio život šahovskog profesionalca. I to ne bez uspjeha: dva puta je pobjeđivao na najjačim američkim open turnirima u Long-Paine-u i zapaženo nastupao na evropskim turnirima.
Volođa je volio da raspravlja o politici. Sjećam se šetnji s njim u Bile-u tokom međuzonskog turnira 1976. godine. Energično mašući rukom kroz zrak, davao je ocjenu međunarodne situacije:
„Francuzi – su se pokvarili! Englezi – su se pokvarii!“
Drugi njegov hobi je bio fudbal – bio je navijač CSKA i ostao je takav čak i nakon odlaska iz SSSR-a. U istom Bile-u viđao sam ga kako šeta zajedno s Antošinom. Nije se moglo zamisliti dvoje različitijih ljudi, ali ljubav prema fudbalu ih je spajala.
„Pa šta je sa Spartakom?“ – dopirale su do mene djelimične fraze njihovog razgovora. – „Evo Mamjakin… Šesternjev…“
U jesen 1978. godine vidio sam ga u prodavnici ruskih proizvoda u centru Tel Aviva. Volođa je stajao za pultom i čitao šahovski časopis. Neprimjetno sam prišao s leđa i obuhvatio mu glavu: pogađaj!
„Skini ruke“, – tiho je rekao Volođa, – „skinuće se perika.“ Bio je rano oćelavio, ali, ne želeći da se pomiri sa zakonima genetike, pokušavao je na taj način da se bori s prirodom.
(Nastaviće se)