V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Gozba za vrijeme kuge
Poraz Karpova doveo je i mene u vrlo složen položaj. Ne, ne zbog straha od odgovornosti. O tome nije bilo ni govora, jer sam i u toj situaciji vjerovao u pozitivan ishod meča. Mučilo me nešto drugo. Organizatori su za veče unaprijed zakazali zvanični prijem povodom mog dolaska u Bagio i poslali odgovarajuće pozive rukovodstvu FIDE, sudijama, članovima žirija i čelnicima Šahovske federacije Filipina. Pozvali su i Karpova, Sevastjanova, rukovodioce sovjetske delegacije i trenere.
Ali u nastaloj situaciji, naravno, nikome nije bilo do toga. Ipak, nakon razmišljanja i kad smo se malo smirili poslije svega, odlučili smo da ja ne mogu da ne odem na taj prijem. Prisustvo ostalih članova naše delegacije nije bilo toliko obavezno — organizatori će to razumjeti. Tim prije što je po rasporedu već sjutradan trebalo da se igra naredna partija.
Sevastjanov, koji je dvaput letio u svemir i iz prve ruke zna šta znači stanje stresa i kako iz njega izaći, takođe je ostao u hotelu. Sa mnom su pošli samo zamjenik rukovodioca delegacije i prevodilac.
Na prijemu su sa pozdravnim govorima nastupili predsjednik FIDE Eve i organizator meča Kampomanes. Zatim se, naravno, poveo opušten razgovor o meču i o Karpovu, u kojem su aktivno učestvovali Edmondson (SAD), Kažić (Jugoslavija), Malčev (Bugarska), Filip (Čehoslovačka) i drugi. Zanimljivo je da su svi, govoreći o gruboj grešci Karpova, isticali da i dalje vjeruju u njegovu pobjedu. Kako se kasnije ispostavilo, neki su bili neiskreni. U privatnim razgovorima poslije toga govorili su da sada sumnjaju u Karpovljevu pobjedu.
To je zabilježeno u mojoj bilježnici: „Oni govore o sumnji, a mi se pravimo da ne čujemo te riječi, smiješimo se i pričamo o problemima FIDE. Zatim se oni ponovo vraćaju na meč i osjetili smo da ispituju teren – da li će sutra biti partije? Mi im odgovaramo: ‘Očekujemo Karpovljev revanš” iako poslije partije još nismo vidjeli Karpova i nismo znali kakvog je raspoloženja. Ali smo odlučili: bolje je da se proširi glas da će se igrati.“
Tokom prijema telefon u štabu sovjetske delegacije nije prestajao da zvoni. Zvali su iz Sportskog komiteta, iz Centralnog komiteta partije, između ostalih i Tjaželnikov. Svi su htjeli da razgovaraju sa mnom, a mene u tako napetoj situaciji nema na mjestu – paradoks. Ali kako objasniti razlog mog odsustva? Rješenje je našao portparol delegacije Aleksandar Borisovič Rošalj. Svima je odgovarao: „Ivonin je na pregovorima“, „Ivonin se još nije vratio sa pregovora“…
Ujutro narednog dana Karpov je odlučio da uzme tajm-aut i prihvatio je prijedlog (čiji je najvatreniji zagovornik bio Sevastjanov) da s njim ode u Manilu na finale Svjetskog prvenstva u košarci između reprezentacija SSSR-a i Jugoslavije. Krenuli su poslije ručka.
Put u Manilu pokazao se pravovremenim i korisnim. Karpovu je bilo potrebno da se makar nakratko odvoji od šaha, da se rastereti – i to se desilo. Strastveno navijajući za naše košarkaše, izbacio je iz sebe nagomilane negativne emocije, tim prije što je utakmica bila borbena i uzbudljiva. Ipak, odluka o putovanju bila je rizična i hrabra: Karpov se na dva od četiri dana pred narednu partiju udaljio od šaha. Pred njim je bio put dug 500 kilometara, oko deset sati vožnje u oba pravca, po teškom planinskom putu. Uz to, klimatski uslovi u Manili znatno se razlikuju od onih u Bagiju.
Poslije meča mnogi su pisali da bi, da je Karpov izgubio, bilo teško opravdati one koji su mu dozvolili da ide u Manilu. Bilo bi lakše reći: „Ne treba ići u Manilu. Treba sjesti za šahovsku tablu i raditi, raditi.“ Da, i ta mogućnost je postojala, ali uzimajući u obzir sve aspekte Karpovljevog stanja, procijenili smo da je ovaj put najbolja opcija za njegovu fizičku i psihološku pripremu za narednu partiju. A što se tiče lične odgovornosti, o tome nismo ni razmišljali: u svim bitkama vojnici pobjeđuju, a vojskovođe gube.
(Nastaviće se)