V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (40.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Karpov je, naravno, znao za moj dolazak i kasnije ga je pomenuo u svojoj knjizi „U dalekom Bagiju“:

„Da, započeo je novi tajfun ili oluja, iz Manila su javljali da je već proglašen ‘signal br. 3’ (što znači veliku opasnost) i da su u prijestonici zatvorene institucije — rade samo Filipinska šahovska federacija i ambasada Sovjetskog Saveza. Kratkotrajni gost naše ambasade tog dana bio je zamjenik predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a Viktor Ivonin, koji je, ne obazirući se na vrijeme, odmah krenuo za Baguio. Naši momci su se šalili: ‘Eto, dolazi signal br. 4 — sad će svima njima zapasti za loš rad u završnici meča od zamjenika ministra sporta’, kako su Ivonina nazivali svi lokalni listovi. Međutim, iskusni rukovodilac — iako je, naravno, bio zabrinut — nijednom riječju ni gestom nije pokazao nezadovoljstvo posljednjim neuspjesima, već je, naprotiv, donio svima nama pozdrave iz domovine i prenio opšte uvjerenje u konačnu pobjedu. On je, kao i Vitalij Sevastjanov, odmah postao dio našeg kolektiva, nije izbjegavao ničije društvo, rado je sa mnom igrao backgammon (veoma zanimljivu igru, davno izmišljenu na Kavkazu), u kojoj je postigao zavidan nivo, prisustvovao noćnim analizama obje završne partije — šah igra solidno, ali ipak slabije od nas… Hitni dolazak zamjenika predsjednika Sportskog komiteta još jednom je pokazao koliko je naše rukovodstvo pridavalo značaj ovom meču.”

Sve je to tačno. Zahvalan sam Anatolij Karpov na toplim riječima. Ali ujedno to nije cijela istina. Napisavši ovu rečenicu, iznenada sam osjetio da nije moja, već da pripada Bilu Klintonu. Svojevremeno mi se ta formulacija urezala u pamćenje kao velika i originalna dosjetka američkog predsjednika. Na pitanje članova kongresne komisije zašto je ranije o svojoj aferi sa Monikom Levinski govorio jedno, a sada drugo, Klinton je odgovorio: „I tada sam govorio istinu, ali ne cijelu istinu.“ U ovom slučaju, Karpovu jednostavno nije bila poznata cijela istina o onome što se tada dešavalo u Bagiju. Njemu i drugim kolegama ispričao sam to tek mnogo godina kasnije.

Po dolasku u Baguio smjestio sam se u isti hotel u kojem je boravila sovjetska delegacija. Odmah je postalo poznato da je trideseta partija završena remijem, pa sam se gotovo odmah sastao sa našim timom. Nisam želio da održavam zajednički sastanak, smatrajući da je bolje da najprije u opuštenoj atmosferi pojedinačno razgovaram sa nekim članovima delegacije. Te razgovore sam organizovao tako da ne izgleda kao da nekoga ispitujem ili da nekome ne vjerujem. Nije bilo nikakvog „pozivanja na raport“ — sve se odvijalo spontano.

Tokom meča i nakon njega s pravom je isticana složna i bezkonfliktna saradnja svih članova delegacije. To su potvrdili i moji razgovori u Baguio. Međutim, jasno se uočavao opšti psihološki zamor, osjećalo se i izvjesno nezadovoljstvo jednih drugima, ali to nije izlazilo na površinu, jer su svi bili usmjereni ka zajedničkom cilju i vjerovali u pobjedu. Ta unutrašnja previranja i nezadovoljstvo u pojedinim momentima nosio je u sebi i Anatolij Karpov. Kasnije, kada smo zajedno sa Vitalij Sevastjanov sreli Tolju, žalio se na umor (kako i ne bi, kada meč traje već tri mjeseca!), na propuštene šanse u nekim partijama, na dosadno kišno vrijeme i buku koja mu remeti jutarnji san. Rekao je da ga protivnik ponekad tehnički nadigrava i da je tim trenera ostao bez novih ideja.

Mi smo mu, s naše strane, rekli: „Rezultat 5:4 nije katastrofa. Na početku meča o tome se moglo samo sanjati. Ali sada je vrijeme za rizik prošlo i mora postojati sigurnosna rezerva u svakoj partiji. Ne smije se predavati inicijativa protivniku.“ Tolja se s tim složio. I mi mu, vjerovatno, nismo otkrivali ništa novo. Ipak, ponavljanje je majka znanja.

Vjerovatno ste primijetili da sam napisao „Tolja“, a ne „Anatolij Jevgenjevič“ ili „Karpov“. To nije familijarnost. Naša saradnja s Karpovom počela je kada mu još nije bilo dvadeset godina. Zato smo ga tada, prirodno, svi — pa i ja — zvali Tolja. Kasnije se saradnja još više učvrstila i nije se pojavila potreba da se prelazi na „vi“. (Ipak, na zajedničkim sastancima uvijek govorim: Anatolij Jevgenjevič.) Takav prijateljski odnos s Karpovom ima i Vitalij Sevastjanov.

Međutim, tada u Bagiju saznao sam da je Karpov poslije našeg razgovora bio u uznemirenom stanju i da je shvatio zbog čega sam došao. Sljedećeg dana konsultovao sam se s ljekarima, koji su rekli da su u principu takvi psihološki „šokovi“ za njega korisni. Takođe su istakli da je Karpov dobro spavao i da je bio u dobrom raspoloženju. Ustao je ranije nego obično i otišao u kotedž da završi pripreme za partiju.

U 17 časova počela je trideset prva partija. Mene su, kao počasnog gosta Organizacionog komiteta meča, smjestili u prvi red. Na početku te partije igra je tekla prilično brzo, a zatim je usporila. Poslije 15. poteza Korčnoj je ustao od šahovskog stola, uzeo svoj termos i sjeo u obližnju stolicu za odmor. U ovom slučaju to je bila lijeva strana scene, gledano iz sale. Takva stolica stajala je i s desne strane. Sjedeći u stolici, automatski je bacio pogled u salu, okrećući glavu zdesna nalijevo, vidio mene, ali je pokret glave nastavio. Zatim mu je glava iznenada zastala i, očigledno provjeravajući sebe, ponovo je pogledao ka centru sale. Uvjerivši se da se nije prevario, brzo se okrenuo i počeo da žvaće.

Partija se razvijala promjenljivo i bila je odložena, kako će kasnije reći Karpov, u najgorem položaju za njega, ali već blizu remija. Za analizu su Karpov i treneri otišli u vikendicu, a mi smo pomjerali šahovske figure u hotelu. Tačno u ponoć pozvao je Tjazelјnikov, interesovao se za raspoloženje i rekao da je juče održana sjednica Politbiroa, na kojoj se govorilo i o meču. „Šahovska groznica“ zahvatila je sve…

U 2 časa i 15 minuta noću nam je sa Sjevastjanovom pošlo za rukom da odvedemo Karpova u hotel, da bi mogao da se odmori pred nastavak partije. Međutim, ni u hotelu se dugo nije mogao odvojiti od šaha. U pet ujutru došli su i treneri. Rano ujutru opet su svi analizirali. Pri tome smo više puta morali upozoravati one koji su bili u hotelu da ne analiziraju naglas: možda se prisluškuje. (Ne tvrdim, ali ne isključujem da se zbog zanemarivanja ove mjere opreza nešto ranije moglo i izgubiti.)

U 17 časova, kao i obično, počeo je nastavak partije. Bio je nejednak. Tokom nastavka Karpov je shvatio da su tokom kućne analize vidjeli varijantu koju je izabrao Korčnoj, ali je nisu do kraja izračunali. Tu se osjetilo odsustvo Furmana, stalnog Karpovljevog trenera, koji bi vjerovatno uspio da organizuje detaljnu analizu svih mogućih varijanti.

Karpov će kasnije reći: „Potez koji je odigrao Korčnoj nije mijenjao opštu ocjenu da je partija remi. Ali uznemirio sam se zbog te nedovršenosti i počeo da sebe kažnjavam. A trebalo je, smatra Karpov, da se smirim, dođem sebi, pogotovo što je vremena bilo sasvim dovoljno (oko sat i po), da sjedim i razmišljam. „Naravno“, rezimira on, „da sam se pregrupisao, brzo bih našao jedini, ali prilično lako uočljiv potez, kojim se odmah forsira remi. Umjesto toga, ubrzo sam odigrao potez koji je izgubio partiju.“

Zaista, potez koji je vodio remiju (top na c4) bio je očigledan. Vidjeli smo ga, sjedeći u sali, čak i mi sa Sjevastjanovom. Kada je Karpov ušao u automobil i rečeno mu za taj potez, ostao je zatečen: kako je sve to zapravo jednostavno… Ali rezultat je bio 5:5. Šokirani takvim ishodom partije, u sumornom raspoloženju vraćamo se u hotel.

(Nastaviće se)