Moskva 2003.
U predavačkom birou Kluba stalno je sjedio Vladimir Solovjev. Bio je prvak Moskve i jak majstor, a talentovan ne samo u šahu. Ali pio je mnogo, i stalno mu je nedostajalo novca za votku. Jednog dana Solovjev je svratio u redakciju časopisa „Šah u SSSR-u“ s nekim kovertom u ruci.
„Vidi, Jaša, upravo sam ovo dobio po pošti“, obratio se odgovornom sekretaru Nejštadtu, vadeći iz koverta obrazac Instituta za sudsku psihijatriju im. Serbskog. Zvanični poziv glasio je: „Poštovani Vladimire Aleksandroviču! Ovim Vas obavještavamo da ste pozvani na predavanje profesora XYZ u konferencijskoj sali instituta. Bićete korišćeni od strane profesora na njegovom predavanju ‘Alkoholna degradacija ličnosti’ kao primjer.“ Zatim su slijedili datum i potpis naučnog saradnika instituta.
Solovjev tada više nije radio nigdje i dane je provodio u Klubu, nadajući se da će dobiti narudžbu za neki nastup u predavačkom birou. „Volođa“, predložili su mu jednom, „zvali su iz jedne građevinske firme i… u principu, mogu platiti za simultanku samo pet rubalja.“ – „Kako, pet rubalja?“ – „Pa, znaš, više nemaju u budžetu…“ Volođa nije stigao dovršiti: „Recite im da ću za pet rubalja kod njih, nakon simultanke, još i oprati podove!“
Na drugom spratu nalazi se prolazna sala, koja se ranije zvala Portretnom: na zidovima sale visili su portreti svjetskih prvaka. Sada su nestali: u današnjim šampionima svijeta lako se može pogriješiti. Pored portreta šahovskih kraljeva i kraljica, visili su i portreti svjetskih prvaka u dami. Damska federacija također je bila smještena u Klubu; naravno, nije bila toliko reprezentativna kao šahovska, iako je u to vrijeme titula svjetskog prvaka bila važna za državu u bilo kojoj disciplini. Odnos šahista prema svojoj „mlađoj braći“ uvijek je bio donekle popustljiv. Mihailu Bejlinu pripada izraz koji je ušao u upotrebu: igrati damu – to je isto kao svirati klavir samo crnim dirkama.
Tu se, šezdesetih godina, smjestila redakcija časopisa „Šah u SSSR-u“. Glavni urednik je prvo bio Ragozin, a zatim Averbah. Njihov zamjenik bio je Judovič, koji je na toj funkciji radio više od četrdeset godina. Judovič je stalno igrao turnire putem dopisivanja. Postavivši poziciju iz jedne od svojih partija, pitao je saradnika časopisa, mladog majstora Igora Zajceva: „Igore, kako bi ti odigrao u ovoj poziciji? Ti si taktički šahista, zar ovdje nema neke kombinacije?“ Igor bi se udubio u razmišljanje. Kad bi završio analizu, Judovič bi istu poziciju stavio pred majstora Olega Moisejeva, koji je radio u Klubu kao metodičar: „Koji bi plan ovdje izabrao, Oleg? Ti si pozicioni igrač, šta misliš?“
Najprestižnija u Klubu bila je soba Velikih majstora. Prekrasan namještaj, stari kamin od tamnocrvenog mermera, slike s motivima na šahovske teme, portreti velemajstora, prijateljski karikature. Prije stotinu godina ova soba nazivala se Zelenim salonom, a vrata su vodila u zimski vrt smješten u prostoriji na ćošku, u kojoj su kasnije sjedili metodičari i treneri.
Soba Velikih majstora mnogo je toga vidjela: pregovore o mečevima za svjetsku titulu, dovršavanja partija za prvenstvo svijeta, savjetovanja, pa i tajne, kojima su se odlučivale sudbine sovjetskog, a često i svjetskog šaha. Često su tu boravili i strani gosti: vodeći svjetski velemajstori, predsjednik FIDE ili službenici te organizacije. Neki su mislili da je prostorija opremljena specijalnim prislušnim uređajem, koji se uključivao u posebno važnim prilikama. „Pa šta je ovo, zaboravio sam uključiti mašinu!“ – povikao je Vladimir Antošin, koji je radio u federaciji, nakon što su u Sobu Velikih majstora ušli funkcioneri FIDE i savjetovanje već počelo…
Ali u ovoj sobi nisu se održavala samo savjetovanja i dovršavanja partija. Ako su, na primjer, Talj i Štejn, koji su se našli u Moskvi, željeli igrati partiju, svečano se otvarala Soba Velikih majstora, gdje su kao publika mogli biti samo odabrani, koji su bez daha pratili neviđenu predstavu. Pješaci i figure žrtvovani su udesno i ulijevo, planina opušaka rasla je u pepeljari, a izvan prozora polako su padale sumrak i mrak, dok su prvi posjetioci Kluba već tražili kapute u garderobi.
Ponedjeljkom su u Sobu Velikih majstora dolazili kompozitori. Tu je bilo mnogo ljudi čija su imena poznata u svijetu šahovne poezije. Navest ću samo neke: Aleksandar Guljev – doktor nauka, profesor; Aleksandar Kazancev – pisac fantastične literature; Boris Saharov – metalurg, akademik; Lev Lošinski – matematičar; a Abram Gurvič bio je poznati književni i teorijski kritičar, koji je stradao u borbi protiv „kosmopolitizma“.
U junu 1988. godine proveo sam u ovoj sobi šest dana zaredom s mladim Jerunom Piketom na sesijama Botvinikove škole. Bilo je vrelo ljeto, u Klubu gotovo nikoga nije bilo, osim u susjednoj sobi gdje su dva mala dječaka igrala trening-partije („vrlo, vrlo sposobni“, kako je jednom objasnio Patrijarh, kad smo napravili pauzu u našim časovima i zalutali tamo). To su bili Miša Oratovski i Volođa Kramnik. Botvinik, kao uvijek, nije pogriješio. Samo u stepenu talenta: Miša Oratovski je tek nedavno na nekom otvorenom turniru ostvario svoju prvu velemajstorsku normu…
Jednog dana, tokom časova, začuli su se koraci koji su se sve sigurnije približavali, vrata su se otvorila i u Sobu Velikih majstora ušao Baturinski. Već je bio u penziji, ali je iz stare navike povremeno svraćao u Klub. Kad me je vidio pored Botvinika, zastao je i, rekavši: „Izvinite“, izišao je iz sobe. „Doživjeli smo, – čuo sam njegov glas, – sljedeće godine ćemo primiti Korčnoja u Moskvi…“ Što se i dogodilo nekoliko godina kasnije.
(Nastaviće se)