
Moskva 2003.
KLUB NA GOGOLJEVSKOM
Na adresi broj 14/11 na Gogoljevskom bulvaru u Moskvi nalazi se Centralni dom šahista nazvan po Botviniku. Tako se sada zvanično zove, ali svi ga i dalje, po staroj navici, jednostavno zovu Klub. To je jedno od najprivlačnijih mjesta u gradu: preko puta, ako se pređe bulvar, počinju uličice Starog Arbata, gdje gotovo svaka kuća ima svoju istoriju.
Kuća na Gogoljevskom nije oduvijek pripadala šahistima. Da se ne udaljavamo previše u istoriju, napomenimo da je prije 120 godina dvorišna kuća na tadašnjem Prečistenskom bulvaru – kako se tada zvao Gogoljevski bulvar – pripadala baronesi Nadeždi Filaretovnoj fon Mek, strastvenoj poklonici i zaštitnici muzike. U ovom lijepom, s pravilnim proporcijama troetažnom zdanju čuvala se izvanredna kolekcija violina Stradivari, Amati, Guarneri.
U istoriji muzike ime baronese fon Mek povezano je pre svega sa Čajkovskim: godišnja stipendija koju je primao od nje kompozitoru je omogućila da se oslobodi materijalnih briga i potpuno posveti muzici. Četvrta simfonija Čajkovskog posvećena je bivšoj vlasnici kuće na Gogoljevskom. Čajkovski i njegova bogata pokroviteljka nikada se nisu lično sreli, ali sačuvana bogata prepiska od 1200 pisama predstavlja izvanredno svjedočanstvo o muzičkom životu tog vremena.
Od kraja 19. veka do revolucije kuća je pripadala predstavnicima bogatog trgovačkog roda Ljubovi Ziminoj – sestri opernog mecene Sergeja Zimina. Često su se ovde održavali muzički večeri sa poznatim izvođačima. Pevao je Šaljapin, a u kući su boravili Rahmanjinov, Glazunov, Tanejev, Metner.
Posle 1917. godine zgrada je nacionalizovana, i počinje njena nova istorija. U dvadesetim godinama u njoj je bio smješten Vrhovni sud, institucija daleka od šaha, iako je ovde nerjetko boravio narodni komesar pravde Kriljenko, koji je vodio sovjetski šah i bio veliki poklonik igre.
U tridesetim godinama, do početka rata, u zgradi su našli utočište politički emigranti: francuski, poljski, bugarski, njemački komunisti i njihove porodice. Ovdje je često boravio Miša Volkov – Markus Volf – budući svemoćni šef tajnih službi DDR-a.
Velika sala kuće, gdje su četvrt vijeka kasnije na poliranim šahovskim stolovima pomjerane figure, bila je svojevrsni internacionalni klub; ovdje se govorilo na mnogim jezicima. Treba li napominjati da su mnogi stanari ove kuće poginuli tokom Velikog terora?
Posle rata, u zgradi na Gogoljevskom nalazila se organizacija koja je upravljala eksploatacijom prirodnih bogatstava Dalekog istoka – Magadana i Kolyme. Nosila je maloupadljivo ime „Dalstroj“, a u stvari bila je jedna od jedinica MVD-a. Organizacija je koristila prinudni rad ljudi, tako živo opisane u pričama Šalamova. Posle smrti Staljina, kontingent tih ljudi se smanjio, a organizacija je propala. Nastupila su Hruščovljeva vremena.
U društvu u kojem su veze značile više od zasluga, bilo je važno imati prave poznanike. U ovom slučaju, međutim, traženi je bio poznata ličnost: Vasilij Vasiljevič Smislov je do 1956. godine već odigrao jedan meč za titulu svjetskog prvaka protiv Botvinika i bio je spreman za drugi pokušaj, koji je okrunjen uspjehom. Njegov komšija u zgradi na jedanaestom spratu u visokogradnji glavnog grada bio je tada glavni arhitekta Moskve M.V. Posohin. On je i predložio projekt o dodjeljivanju nekog zdanja šahistima u centru grada. Taj predlog je naišao na podršku odozgo: šahisti, koji su do tada osvojili sve moguće titule i zvanja u svjetskom šahu, bili su ponos zemlje i aduti u špilu komunističke propagande.
U igru se uključio Botvinik, koji je bio na prijemu kod buduće ministarke kulture Furceve, i pitanje je riješeno: 18. avgusta 1956. godine kuća na Gogoljevskom bulevaru postala je Centralni šahovski klub SSSR-a.
U narednim godinama, sve do početka 70-ih, s radom Kluba neraskidivo je povezano ime Borisa Pavloviča Naglisa – njegovog direktora, harizmatične i omiljene ličnosti. Naglis je na ovom poslu bio još prije rata; neko vrijeme je radio kao trener djece.
Jakov Nejštat se sjeća da je jednom na Naglisove časove zavirio inspektor iz odjela narodnog obrazovanja i, neprimjetno sjedeći u uglu prostorije, počeo da posmatra trenažni proces.
„Pa, da vidimo, da vidimo šta ste tu napravili. Špansku, znači, odigrali, ili, kako se ranije govorilo, Ruj Lopesa. Ruj Lopes – veseli momak!“ – objašnjavao je on mladim učenicima, prelazeći prve poteze partije. „Tako, tako,“ nastavljao je i, stavljajući konja na e5, objašnjavao situaciju: „Stao je na polje kao Napoleon!“ Nakon nekoliko poteza: „Pa, a ovdje, koji je najbolji potez, Miša? Lovac ef-šest? Pa pravi si frajer, Miša.“ Nekoliko dana kasnije Naglisa su otpustili s obrazloženjem: „Zbog nepedagoškog načina izlaganja materijala.“
Tokom rata, Boris Pavlovič je bio na frontu. Dogodilo se sve: igrao je šah s budućim maršalom Čujkovim u zemljanom skloništu pod Staljingradom 1942. godine dok su padale bombe, i stajao pod vatrom. Kraj rata Naglis je dočekao u Berlinu, a ubrzo ga je minski zakon odveo u zatvor. Proveo je nekoliko godina u zatvoru, povremeno podnoseći apelacije za ponovno razmatranje slučaja, ali je svaki put dobijao odbijenicu. Kako je sam kasnije pričao, pod rezolucijom:
„Odbijeno“ – na njegovom zahtjevu stajao je potpis pomoćnika glavnog vojnog tužioca Baturinskog, koji je četvrt vijeka kasnije zamijenio Naglisa na mjestu direktora Kluba.
Uloga direktora Centralnog šahovskog kluba savršeno je pristajala Naglisu, i, prema opštem svjedočanstvu, godine njegovog direktorstva (1957–1970) bile su najbolje u čitavoj istoriji Kluba na Gogoljevskom.
Radni dan Naglisa počinjao je ovako: dolaskom na posao oko jedanaest sati, prvo bi odigrao nekoliko partija blica, uz šale i zvonjavu. Jedan od njegovih partnera bio je Boris Ravkin, takođe pokojni. Kao što je uobičajeno kod iskusnih blitc igrača, Boris Pavlovič je uvijek igrao iste varijante. Tako je u Francuskoj odbrani, nakon poteza 1.e4 e6 2.d4 d5 3.Sc3, Naglis odgovarao samo 3…f5, proučivši ovaj sumnjiv nastavak do najsitnijih detalja. To su, naravno, znali i njegovi protivnici, i gledaoci koji su pratili šale direktora, ali ni oni sami nisu ostajali dužni.
U direktorovom kabinetu, čija vrata nikada nisu bila zaključana, uvijek se okupljao narod: metodisti, treneri, zaposlenici časopisa „Šah u SSSR-u“ i „Šahovski bilten“, koji su tada bili na istom spratu. Tokom blic partija, Naglisu su donosili papire koje bi on potpisivao, trudeći se da se ne odvaja od igre.
Boris Pavlovič je za ručak uvijek odlazio kući, ali blic partije su se nastavile i u njegovom odsustvu. Jednom je majstor Jurij Vasilčuk, tada predsjednik Moskovske šahovske federacije, gubeći partiju za partijom od malog, provincijski obučenog dječaka, napokon upitao njegovo ime. „Zovem se Tolja Karpov,“ – strogo mu je odgovorio dječak.
Do pet sati Naglis se vraćao u Klub – mirisao je na šiprov parfem, uvijek u kravati i oštro ispeglanoj košulji – i ostajao tamo do kasne večeri.
Koji su se samo turniri i mečevi igrali u Klubu! Spartakijade i mečevi kandidata, prvenstva Moskve i sportskih društava, čuveni mečevi na četrdeset tabli između starih rivala – timova Moskve i Lenjingrada, gdje su na prvim tablama često igrali svjetski prvaci i bivši prvaci, ili jednostavno kategorni turniri. I najmasovniji: prvenstva samog Kluba sa rasporedom „nedjelja–srijeda“ ili „subota–četvrtak“, u kojima je učestvovalo stotine ljudi. Nagrade na tim turnirima, naravno, nisu bile velike – samo simbolične, dok je jedini pravi cilj bio: učestvovati na turniru sa majstorskom normom. A pobjednik je već mogao računati na gotovo bajkovitu nagradu: učešće na međunarodnom turniru, koji je tada redovno organizovao Klub u svojim prostorijama.
(Nastaviće se)