Poslanici mira
U GRADU -TITANU (nastavak)
Jedne novine su, na primjer, objavile da Boleslavski nije uključen u glavni sastav reprezentacije SSSR-a zato što je oslijepio. Kada je stigao u Njujork, Isak je brzo dokazao da na šahovskoj tabli vidi mnogo više nego mnogi ljudi sa savršenim vidom.
Ali najviše nas je u Njujorku iznenadio ratni psihotični ambijent, koji je u štampi podstican od strane reakcionarnih senatora i koji je imao odraza i u nekim potezima vlade. Milioni američkih automobila su se na signal za vazdušnu opasnost 14. juna 1954. godine zaustavili na mjestu. Vozači su, pustivši volan i zakočivši automobile, zajedno sa putnicima krenuli niz stepenice, sve dublje pod zemlju — ka skloništima za bombe, kako su pokazivale velike žute strelice sa natpisima.
Visoki policajci s gumenim palicama žurili su i gurali one koji su se od straha zbunili i nisu znali šta da rade. Nekoliko minuta tekao je tok uplašenih i izgubljenih ljudi, istjeranih iz stanova, institucija i banaka. Na kraju je sve utihnulo, život je stao.
Duboke gradske ulice, okovane visokim kamenim zgradama sa mnogo prozora, dobile su neobičan izgled: automobili nisu vozili, nije bilo ljudi koji stalno nekuda žure, otvorene prodavnice bile su prazne. Samo su policajci polako hodali po pustim trotoarima, posmatrajući mrtvu tišinu, a povremeno bi je presjekao zavijanje vatrogasnih kola ili hitne pomoći.
— Šta je to? — iznenađeno smo se pitali gledajući dolje kroz prozore hotela. — Zašto ljudi proživljavaju toliko straha i uznemirenosti?
Ispostavlja se da su tih dana, dok su narodi razvijali aktivnu i odlučnu borbu za mir, kada su progresivne snage zahtijevale opšte razoružanje i uništenje atomskog oružja, u SAD odlučili da uplaše stanovništvo uzbunom za vazdušnu opasnost.
I inače, činilo se da na običnog Amerikanca već djeluje dovoljno raznovrsnih strahota. Uzme on da čita časopis, a na koricama mu odmah upada u oči pitanje štampano crvenim slovima:
„Kada će početi rat za Sjedinjene Države?“ — uz napomenu da će odgovor pronaći u tom časopisu. Unutra, na mnogim stranicama, ratoborno nastrojeni general izjavljuje: „Rat će početi najkasnije za pet do šest mjeseci.“
Baci on časopis i uzme da čita neku knjigu. Ali i tu, čim otvori šarenu koricu, nailazi samo na priče o ubistvima, najrazrađenijim mukama i strahotama.
Ne mogavši više da podnosi uticaj štampane riječi, Amerikanac odlazi u šetnju. Ali i tamo, na svakom koraku, zajedno sa reklamama, prati ga razuzdana ratna propaganda. Na svakih pedeset metara vidi putokaze: „Sklonište za bombe“, a po parkovima su okačena obavještenja: „Ovaj park će biti zatvoren u slučaju neprijateljskog napada.“
Bioskopi su bili preplavljeni filmovima o „čarima rata“, o tome kako je „najbolje“ i „najbezbolnije“ ubiti čovjeka.
Ali, izgleda da ni to nije bilo dovoljno — vojni organi su odlučili da pređu na još zastrašujuće mjere i organizuju vazdušnu uzbunu.
„Trista ‘crvenih’ aviona bombardovalo je teritoriju Sjedinjenih Država“, pisale su narednog dana novine. „54 grada bila su napadnuta tokom naleta. Broj pogođenih dostiže 12 miliona.“
„Samo u Njujorku ubijeno je 287 hiljada ljudi“, zastrašivale su novine namjerno preciznim brojem. „Bila su tri pogotka bombi ‘8-X’, koje su osam puta veće od one bačene na Hirošimu. Jedna bomba pala je na raskrsnici Pete avenije i 47. ulice.“ (Usput, to je svega nekoliko koraka od hotela „Ruzvelt“, gdje su bili smješteni sovjetski šahisti.)
— U krajnjoj liniji, to je vaša unutrašnja stvar — rekao je neko od nas, kada smo razgovarali sa američkim šahistima o ratnoj psihozi koja vlada u njihovoj zemlji. — Mi znamo samo jedno: u našoj domovini nema ratne propagande, svaki sovjetski čovjek sanja mir i bori se za mir.
Sa većinom američkih šahista već od prvih dana uspostavili smo dobre, prijateljske odnose. Mnogo smo razgovarali sa šahistima iz Sjedinjenih Država prije i poslije partija, tokom prijema i šetnji. Naše šahovske kolege iz preko okeana žalile su nam se na loše uslove života šahovskih majstora u Sjedinjenim Državama.
— Upoznajte se, ovo je moja vjerenica — predstavio me je mladi Amerikanac Robert Birn jednoj djevojci. — Planiramo da se vjenčamo na jesen.
— E, to je lijepo — rekao sam mu poslije upoznavanja. — Onda povedite mladu suprugu i dođite na ekipno svjetsko prvenstvo.
— Ne, ne — energično se umiješala djevojka u razgovor. — Poslije vjenčanja ću biti kategorično protiv toga da se on bavi šahom. Dovoljno je što se već prilično namučio dok je bio neženja.
I ispričala je kako je Robert bio prinuđen da dvije godine naporno radi u nekoj firmi kako bi zaradio potreban novac i platio školovanje na visokoj školi, kako mu je bilo teško da živi kao student, iako je istovremeno bio jedan od najjačih šahista u zemlji.
— Da, ali vaš vjerenik je po snazi igre gotovo velemajstor — iznio sam djevojci svoje iskreno mišljenje, jer zaista smatram Roberta Birna veoma talentovanim šahistom. — Nekoliko međunarodnih turnira i dobiće titulu velemajstora.
— Pa šta onda — energično je uzvratila Birnova vjerenica. — Rosolimo je takođe međunarodni velemajstor, a radi kao konobar. Ne, od šaha se kod nas u zemlji ne može živjeti. Neka radi, inače ćemo svi umrijeti od gladi zbog njegovog šaha.
— Eh, kad bi bar naša vlada izdvojila makar malo sredstava za finansiranje šahovskog života od onih milijardi koje troši na naoružanje — primijetio je neko od „slobodoumnih“ Amerikanaca prisutnih tom razgovoru.
Uprkos atmosferi nepovjerenja i praćenja, uprkos tome što su neki u SAD pokušavali da spriječe naše kontakte sa običnim američkim ljudima, ipak smo se prilično dobro upoznali sa njujorškim šahistima. Često smo šetali po znamenitim mjestima zajedno sa majstorom Georgijem Koltanovskim, koji nam je mnogo pričao o šahovskom životu u zemlji. Prijateljski odnosi uspostavili su se i između svih sovjetskih šahista i talentovanih američkih majstora Donalda Birna, Lari Evansa, Arnolda Denkera i drugih.
Sretali smo se i sa običnim ljudima Sjedinjenih Država. Ti susreti su nas uvjerili da američki narod gaji iskrena osjećanja prijateljstva prema sovjetskom narodu i da želi da živi u miru s njim.
(Nastaviće se)