Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
NOVAC
KO ŽELI DA POSTANE MILIONER (nastavak)
Za vrijeme Anatolija Karpova iznosi nagrada nastavili su da rastu, pogotovo zato što su njegovi mečevi s Viktorom Korčnojem, a potom s Garijem Kasparovom, izazivali ogroman interes, znatno prožet politikom. Ipak, pod sovjetskom vlašću dvojica „K“ morali su predavati primljenu valutu u dobro poznati prozor Sportskog komiteta.
U dva moskovska meča 1984–1985. godine novac je bio sovjetski i oba puta dijeljeno je 72 hiljade rubalja – u prvom slučaju ravnopravno (čime se, moglo bi se reći, priznalo da je meč završen neriješeno), a u drugom u omjeru 5:3, odnosno 45 hiljada dobio je Kasparov, a 27 hiljada Karpov.
Godine 1986. održan je meč-revanš i cijeli nagradni fond od 500 hiljada funti za londonsku polovinu protivnici su dobrovoljno-prinudno donirali u korist žrtava černobiljske nesreće. Zauzvrat im je ostavljeno 36 hiljada rubalja, izdvojenih za leningradsku polovinu (oko 22 hiljade Kasparovu, a preostalih 14 hiljada Karpovu). Inače, u Černobil, kako je jednom priznao Gari, nije stigla ni jedna kopjejka: sav novac je, kako nije teško pogoditi, završio u Sportskom komitetu. U takvim operacijama tadašnji predsjednik Gramov bio je pravi majstor. Nije slučajno što su poslije svakog velikog takmičenja sportski funkcioneri prelazili u nove, još skuplje strane automobile.
Godine 1987. perestrojka je već bila u punom zamahu, ali za neriješeni meč u Sevilji učesnici su ponovo dobili samo mali dio nagradnog fonda od 2,5 miliona švajcarskih franaka. Kod kuće im je pripalo svega deset posto – svakome je pripalo nešto više od 100 hiljada dolara. Tek u posljednjem, petom meču dvojice „K“, održanom u Njujorku i Lionu 1990. godine, situacija se znatno promijenila. Nagradni fond iznosio je 3 miliona dolara, a FIDE je uzela 25 posto. Na kraju je Kasparov, kao pobjednik, dobio 1,4 miliona, dok je poraženi Karpov dobio 850 hiljada. Ovoga puta, međutim, svjetski prvak je potpuno odbio usluge Sportskog komiteta – sam je plaćao sve troškove, uključujući rad trenera, poreze i slično – funkcioneri nisu dobili ni dinara i mogli su samo da se oblizuju.
Karpov je od mladih dana rado odlazio na svako dobro plaćeno takmičenje, gdje god da se na planeti održavalo. Anatolij Jevgenjevič jednostavno nije mogao da odoli, čak i kada mu je to išlo na štetu. Tako je 1996. godine u Las Palmasu, tokom važnog turnira na kojem su učestvovala šesterica supervelemajstora (Kasparov, Anand i drugi), neočekivano za sve nestao na nekoliko dana – odletio je u Pariz kako bi održao simultanku. Nije čudo što je, po povratku u Španiju, bivši šampion bez problema završio na posljednjem mjestu (autor knjige je to lično vidio, jer je tada bio u Las Palmasu kao dopisnik).
Karpov je rekorder među svim šampionima po nezasitoj strasti prema novcu i vjerno je služio zlatnom teletu. Evo klasičnog primjera. Jednog od svojih najtužnijih dana, 13. oktobra 1978. godine, kada je rezultat njegovog meča s Korčnojem u Bagiju bio izjednačen – 5:5 – i sve je visilo o koncu, Karpov je, kako je izvještavala štampa, uspio da potpiše unosan komercijalni ugovor o korištenju svog imena za reklamu računara. Mnogi u zemlji brinuli su da „šahovski zlikovac“ ne osvoji krunu, dok je Brežnjevljev miljenik u međuvremenu razmišljao kako da se još više obogati.
Usput, prema riječima Korčnoja, da je on pobijedio Karpova, ovaj bi mu se mogao pridružiti – i sam postati „nevraćenik“, jer bi mu se kod kuće mnogo toga zamjerilo. Uoči odlučujuće partije svjetski prvak je, prema riječima vicešampiona, za svaki slučaj zadužio svog njemačkog agenta Jungvirta da rezerviše kartu za Kaliforniju i tamo kupi vilu i automobil. Naravno, te tajne informacije nikada ne bi bile otkrivene, ali Karpovu nije išlo naruku: Jungvirt ga je opljačkao, održano je suđenje na kojem je povjereno lice šampiona priznalo kako je trošilo Karpovljev novac u Sjedinjenim Američkim Državama. A telegrafska agencija DPA proširila je tu vijest po cijelom svijetu…
Pred start Svjetskog prvenstva FIDE u Moskvi krajem 2001. godine, Karpov je zanemario ozbiljne pripreme i odletio po još jednu „kovertu“ u Hrvatsku. Kako se šalio Botvinik, svijet još nije poznavao takvog šampiona-poštara. Sve se završilo tako što je već u prvom kolu Karpova ‘nokautirao’ jedan malo poznati kineski šahista.
Paralelno sa svjetskim prvenstvom u Kremlju, u Sali stubova trebalo je da se održi jedinstveni meč-turnir tri „K“ – Karpova, Kasparova i Kramnika, tri šahovska kralja, tri Botvinikova učenika, posvećen 90-godišnjici patrijarha. Međutim, u posljednjem trenutku Karpov, inače jedan od inicijatora turnira, odmjerivši sve „za“ i „protiv“, kako se kaže, iznevjerio je dvojicu svojih kolega i odbio da igra. Pretpostavlja se da mu je predsjednik FIDE ponudio povoljnije uslove.
Zapanjujuće je: dvije godine Karpov se aktivno borio protiv Iljumžinova i njegovog sistema, pisao razorne članke, ali kada su se pojavile okrugle cifre, nije odolio i, kao da se ništa nije desilo, uključio se u prvenstvo koje se igralo po sistemu… Iljumžinova. Sve se završilo neuspjehom, ali to je već drugo pitanje. Kako je duhovito primijetio Publije Sir: „Pohlepa je siromaštvo bogataša.“
A meč dvojice drugih „K“, koje je Karpov iznevjerio, novinari su komentarisali s nemalom ironijom. I zaista, Kasparov i Kramnik su u dvoboju povodom jubileja Botvinika između sebe dijelili pola miliona dolara – sumu o kojoj njihov učitelj nije mogao ni sanjati. Jedna polovina igrala se u „klasici“, druga u brzom šahu i blicu, protiv kojih se Botvinik ozbiljno borio. Ako se uzme u obzir da su od četiri ozbiljne partije tri završene velemajstorskim remijem, faktički je četvrt miliona dolara pripalo jednoj jedinoj partiji. Na konferenciji za štampu oba velemajstora su čak osjećala određenu neprijatnost. A kasnije jedan novinar, predlažući svoju desetorku kandidata za šahovskog „Oskara“, nije u nju uvrstio ni Kasparova ni Kramnika. Pri tom je dodao napomenu: „Zbog učešća obojice u nemoralnom meču.“ Ipak, nema smisla ni kriviti velike šahiste, ni zavidjeti im. Naučite da igrate kao oni – i vi ćete živjeti u izobilju.
(Nastaviće se)