Moskva 2003.
ESSIG FLEIŠ
Maj 2002. godine. Prag, hotel „Radisson-Saks“. U holu hotela, s vremena na vrijeme, čuju se jednostavni tonovi. Neprestano zvone mobilni telefoni Kasparova, Kramnika, njihovih menadžera, novinara. Rješava se pitanje ujedinjenja šahovskog svijeta, o meču za svjetsko prvenstvo.
Maj 1938. godine. Isti hotel u Stenanske ulici, poznat svim Pražanima pod imenom „Alkron“. Tu se potpisuje sporazum o meču za svjetsko prvenstvo, koji treba da se održi naredne godine u nekoliko gradova Čehoslovačke. Finansira ga najveći evropski proizvođač obuće, Tomas Batja, koji je takođe garantovao neophodni nagradni fond od 10.000 dolara. Svuda po Pragu mogu se vidjeti portreti mladića koji se smiješi i poziva da se kupuje obuća samo ove firme. Njegovo ime je Salo Flor.
Istorijska scena u hotelu „Alkron“ snimljena je na filmu i prikazana u praškim bioskopima. Sporazum o meču potpisali su svjetski prvak Aleksandar Aljehin i izazivač za to zvanje, Salo Flor.
Ako izađete iz hotela „Alkron“ i preko prolaza Lucern prođete do Vodičkove ulice i skrenete desno, naći ćete se kod zgrade koju takođe svi Pražani poznaju: „U Novaka“. Prije rata ovdje je bio varijeté, a danju su u kafiću sjedili šahisti.
Ljeta 1931. godine, u „U Novaka“ održavana je IV šahovska olimpijada, tada nazvana Turnir nacija. Okupljeni su svi najjači velemajstori svijeta, predvođeni Aljehinom. Kao i na prošlogodišnjem Turniru nacija u Hamburgu, tim Čehoslovačke predvodio je Salo Flor. Imao je dvadeset dvije godine. Čini se nevjerovatnim, ali još prije osam godina nije znao da igra šah. Naučio ga je njegov stariji brat Mojsije, kada je Salo imao već trinaest godina, i šah ga je odmah zavolio.
Simultanka naslijepo Žaka Mizesa – malo čudo na koje dječak gleda širom otvorenih očiju. Prođe pola godine, i Salo već sam učestvuje u simultankama sa onima sa kojima će vrlo brzo morati da se susreće jedan na jedan za tablom: Aljehinom, Retijem, Špilmanom. On posjećuje šahovski klub Prokeša, učestvuje na turnirima. Salo igra u oštrokombinatorskom stilu, napada, žrtvuje pione i figure. Njegovi uspjesi rastu. Flor tri puta pobjeđuje na memorijalima Kautskog, gde igraju svi najjači šahisti zemlje: Hromadka, Opočenski i drugi.
U tim godinama Salo Flora gotovo nema u praškim kafićima. Pojavi se samo na kratko, da popije šolju kafe. I u šahovskim klubovima Salo se ne zadržava dugo nakon odigrane partije. Šta radi cijelim danima? Smijem da pretpostavim: bavi se šahom.
To je bilo vrijeme kada je pamćenje svježe, podložno i oštro, sve se urezivalo u njega samo od sebe i ostajalo zauvek. Priroda mu je dala apsolutni šahovski sluh: Flor je pripadao onoj rijetkoj kategoriji ljudi koji već znaju ono čemu nikada nisu učili. Godinama kasnije reći će: „Šahista, kao i muzičar, mora u vrhovima prstiju osjećati – koju figuru, kada i na koje polje postaviti. Taj osećaj mi je dat od rođenja, ostalo je samo da ga izbrusim.“
Šahovski univerziteti Flora postaju turniri koje on pokriva kao novinar čeških novina. U toj ulozi pojavljuje se po prvi put na međunarodnoj sceni. On vidi Laskera, Kapablanku, Nimcoviča, Rubinštejna, Špilmana, Maršala, Retija, Tartakovera. Posmatra njihove partije i analize nakon partija. Međunarodni jezik šahista tada je bio nemački, a novine za koje Flor piše takođe izlaze na njemačkom: „Bohemia“, „Prager Tageblatt“. Za njega to nije bilo nimalo teško: jevrejsko stanovništvo tada je činilo značajan deo njemačkojezične zajednice Praga.
Vrijeme radnje – 1928. godina. Mjesto – Berlin, prepuna kafana „König“. Turnir novina „Berliner Tageblatt“. Skica sa lica Hansa Kmoha:
„Posebno upada u oči dopisnik iz Praga, po izgledu kojega bi mu sa sažaljenjem ponudili topa fore. On, međutim, na tu opreznost ne obraća pažnju, naprotiv, vrlo rado ide na povišenje uloga i pobjeđuje sa gotovo iritirajućom sistematičnošću. Sto puta su mu već rekli, vikali, da je nesretni pozer, da je u svim partijama bio izgubljen i pobjeđuje samo zahvaljujući ludoj sreći. Ali ovaj dopisnik je gluv, on se smješka, neumorno nastavlja da igra i pobjeđuje čak i najupornije posjetioce. Stavljaju mu jače partnere – on nastavlja da pobjeđuje. Tada žele da se sukobi sa nekim od majstora, ali oni ne pokazuju poseban entuzijazam i po mogućnosti izbjegavaju igru. Hrabri će ubrzo shvatiti da imaju posla sa strašno tvrdim orahom.“
Kako se zove njegov prezime? Da, zaista Flor! Ovo prezime će morati da se zapamti. Salo Flor je svoje prvo međunarodno takmičenje započeo zahvaljujući preporučnom pismu Nimcoviča. Turnir u Rogaškoj-Slatini (1929) bio je jak. Ipak, Flor zauzima drugo mjesto, iza Rubinštajna, ali ispred Marocija i Grunfelda; pobjeđuje Semiša, koji mu je nekada u simultanci dao mat već u 13. potezu. Turniri, hoteli, gradovi, zemlje – život se čini laganim i obećavajućim, i još je nemoguće predvidjeti koliko će oštri biti zavoji istorije 20. vijeka.
Flor nije imao trenera ni sekundante; sve što je postigao u šahu bilo je rezultat prirodnog talenta i iskustva stečenog praksom. On se posvećivao šahu putujući iz zemlje u zemlju i sa turnira na turnir, te čak i u kratkim vremenskim intervalima između partija nije prestajao da se takmiči.
Ovaj pristup igri kasnije su primjenjivali najbolji zapadni šahovski profesionalci 70-80-ih godina prošlog vijeka, iako različiti po stilu i sudbini: Jan Timan, Toni Majls, Ljubomir Ljubojević, Valter Braun, Ulf Anderson. Vjerovatno je Anderson u svom najboljem periodu, sa klasičnim, jasnim stilom igre i izvanrednom tehnikom, najviše podsećao na mladog Flora.
Keres i Flor
Na fotografijama iz tog vremena Flor zapanjujuće liči na Čarli Čaplina: niski tamnokos sa izražajno dubokim očima, uredno počešljana kosa sa tankim razdjeljkom, tanke crte lica, obrve raširene, uvijek u odijelu i sa kravatom vezanom širokim čvorom.
(Nastaviće se)