Moskva 2003.
Srećem se s Janom u kafiću na Lejdenskom trgu, u samom centru Amsterdama. Skoro trideset godina ranije, živio je samo nekoliko desetina metara odatle, u sobi na trećem spratu — s velikim portretom Če Gevare iznad kreveta, drvenim stolom prošaranim tragovima vinskih čaša, šahovskom tablom s pozicijom koja je čuvala obrise noćne analize. Tamo su se mogle naći i gomile šahovskih časopisa, nekoliko gusto ispisanih listova članka započetog za „Schaakbulletin“, poziv na turnir u Jugoslaviji, ostaci jučerašnje večere, pismo djevojke s kojom je igrao na simultanci u Groningenu („u plavom džemperu s jelenima, ako se ne sjećate“), bilteni turnira u Španiji, odakle se vratio prošle sedmice…
Pored svega toga ležala je novčanica od pet guldena i nešto sitnog novca, pa je novinar tabloidnog lista, koji je došao radi intervjua, odmah upitao:
„Je li to ono što ste juče uspjeli da dobijete u kafiću?“
Prozori ove sobe gledali su na Rijksmuseum, a svjetleći noću satovi muzeja odražavali su vrijeme. Od tada je prošlo trideset godina. To su bile godine ispunjene izvanrednim pobjedama, gorkim razočarenjima, napisanim knjigama i sastavljenim studijama, padovima i usponima, smrću roditelja, brakom, rođenjem djece, raskidima, samim životom. Životom koji je najmanje podsjećao na životopis.
Prije dvije sedmice Timan je napunio pedeset. Čovjek u toj dobi već poznaje onu nesvjesnu tjeskobu kada se probudi i pita sam sebe: „Da li mi je zaista već trideset… četrdeset… sada pedeset?“ Ima neuobičajeno kratku frizuru američkog padobranca koji je mnogo prošao — nikada nisam vidio Jana ovakvog. Njegova kosa nekako je izblijedila i sada izgleda svijetlosmeđa, ali znam da nije sasvim tako: odavno je počeo sijediti. Postao je puniji i zreliji. Onome ko ga dugo nije vidio nije lako prepoznati u njemu dugokosog mršavog mladića sa sanjivim očima.
Naručujemo po čašu crnog vina, zatim još po jednu. „Pa ti ionako sve već znaš,“ kaže on.
„…Naravno, moj otac je jako želio da postanem matematičar. Jednom je razgovarao s Keresom, koji je nakon turnira u Wijk aan Zee održao simultanku profesorima i studentima univerziteta u Delftu. Keres je cijenio matematiku više od šaha, iako nisam siguran da je to stvarno mislio ili je samo govorio iz poštovanja prema ocu. Ali kada sam postao velemajstor, otac se smirio, smatrajući da se velemajstorsko zvanje može izjednačiti s univerzitetskim diplomom; i ako se šah gleda iz naučne, istraživačke perspektive, mislim da sam u njemu ipak nešto postigao.“
„Moja putovanja po svijetu u tim godinama? To je bilo prekrasno, nezaboravno vrijeme. U Buenos Airesu sam razgovarao s Borhesom; tada je već bio potpuno slijep. Razgovarali smo o mnogim stvarima, i o šahu također. Volio je šah kao jedno od izraza ljudskog duha, kao visoku umjetnost, a takmičarski, destruktivni element u njemu mu je bio neprijatan.“
„Koji turnir smatram svojim najvećim uspjehom? Mar del Plata, 1982., kada nisam samo pobijedio, nego i savladao Karpova, a on je gotovo uvijek bio prvi u to vrijeme. Pa i međuzonski u Tasco 1985., kada sam prestigao drugog osvajača za dva poena. Sve to bilo je pred tvojim očima.“
„Holandiju ne volim previše, ovdje ne znaju cijeniti svoje heroje, za koje u inostranstvu pokazuju veće poštovanje. Ne, ne govorim samo o sebi, i fudbaleri su primjer; to je prije holandski mentalitet. Osjećam se građaninom svijeta i lako bih mogao živjeti negdje drugdje. London, na primjer, vrlo je prijatna alternativa.“
„S Fišerom sam se susreo u Briselu 1990. Gdje god da smo bili — u autu, restoranu, noćnom klubu — izvadio bi džepni šah i počeo analizirati…“
„Šta odlazi s godinama? Prije svega nestaje sposobnost dugotrajne koncentracije, bez koje nije moguće stalno držati partiju pod kontrolom. Odlazi energija, mentalna energija. Divim se Korčnoju, ali joj ne zavidim, jer znam koliko je to ogromno naprezanje za nju.“
Naravno, pre-kompjuterski šah bio je i zanimljiviji i pružao je više zadovoljstva u analizi. Sjećam se kako sam bio ponosan kada je u partiji Dlugi – Saks, dobijenoj bijelim figurama, izveden nevjerovatan taktički udar koji je iznenada promijenio ocjenu pozicije. Nema nikakve sumnje da bi računar pronašao tu kombinaciju u jednu sekundu…
Da li bih postao profesionalni šahista da danas ponovo biram profesiju? Nikada, ni u kojem slučaju. Izabrao sam ovu profesiju jer nisam želio provesti pet-šest godina na studentskoj klupi, želio sam igrati i biti slobodan, baviti se onim što volim, a da nikome ne polažem račune. Sada je za šah potrebno tačno znanje, stečeno teškim i stalnim radom, višesatno sjedenje pred računarom, nestanak igračke dimenzije. Nestala je magija šaha…
Prije dvadeset godina, u jesen 1981., obojica smo igrali u trostrukom meču Holandija – Austrija – Poljska, kvalifikacijama za evropsko prvenstvo. Mali austrijski gradić Braunau bio je sasvim neupadljiv, ako se ne računa njegova glavna znamenitost: u njemu se krajem 19. vijeka rodio Adolf Schicklgruber.
Holandija je bila jasno jača od svojih protivnika, takmičenje se pretvorilo u običnu formalnost, i odmah nakon njega krenuli smo s Janom ka glavnom cilju našeg austrijskog putovanja – u Merano, gdje se igrao meč Karpov – Korčnoj. U Insbruku smo vidjeli da je voz za sjevernu Italiju upravo otišao, a sljedeći smo morali čekati skoro tri sata. Jan je predložio da stignemo do Merana taksijem, i započeli smo pregovore sa vozačem, krasnim Tirolcem s bujnim brkovima, koji je jako cijenio Jana Timana. Bio sam protiv. Iako vozač nije razumio jezik na kojem smo razgovarali, ipak je shvatao prirodu mojih kontrargumenata, koje je Jan na kraju prihvatio.
Bio je još topao oktobar, a sve oko nas bilo je obojeno u žuto-zelene tonove. Boca vina koju smo naručili u restoranu na stanici brzo je popijena, potom druga, treća. Riesling je bio ugodan na ukus, a vrijeme je razgovorom prolazilo neprimjetno. Kada smo se smjestili u kupe voza, pitao sam staricu u tradicionalnoj tirolskoj nošnji u koliko sati stižemo u Merano. „Aber, das ist ein Zug zu Kufstein,“ (“Ali, to je voz za Kufštajn”), odgovorila je. („Šta to, – uključio se Jan, – to je voz za Merano.“) „Nein! Nein!“ – odlučno je ponavljala starica. – „Das ist ein Zug zu Kufstein.“ („To je voz za Kufštajn.“) Sve sam već shvatio i povukao Jana za rukav: brže, imamo samo dvije minute, ali on se nije predavao: „Ne, znam tačno, ovaj voz ide u Merano…“
„Da si me tada poslušao,“ rekao je Jan dok nas je taksi vozio prema italijanskoj granici, „već bismo prilazili Meranu.“
Na Brenneru smo napravili pauzu. Vozač je otišao po kafu, mi smo prošetali do litice. Ohladilo je. Već je počinjala sumrak. Svuda su se prostirale planine ispresjecane dubokim naborima, a u pukotinama tu i tamo skrivala su se mala rascjepkana oblaka. Kada smo stigli u Merano, bilo je već potpuno mrak.
Januar 2002.
(Nastaviće se)