Genna Sosonko: Moja svjedočenja (107.nastavak)

Moskva 2003.

U mladosti, dugi niz godina, boginja šaha lako se slagala sa svojim bezbrižnim i lakomislenim sestrama, ali kako šahista stari, Kaisa postaje sve mrzovoljnija, sebičnija i osvetoljubivija — i zahtijeva pažnju samo za sebe. I premda čak ni tada ne pokazuje uvijek naklonost, to je ipak neophodan uslov uspjeha: žrtvovati joj sve.
Sve? Lako je to reći. Jer tragedija starosti nije u tome što stariš, nego u tome što ostaješ mlad. A iako je Timan već navršio pedeset, na njegovom licu i dalje se vidi bezbrižni pečat mladosti.

Izreka „Sve dolazi na vrijeme onome ko zna čekati“ nažalost ne važi za šah. Ta surova profesija, kao nijedna druga, traži ogromne količine životnog goriva — nervne energije — i za starije velemajstore šah često postaje ono što je za srednjovjekovnog monaha bila kostrijet, dobrovoljno obučena na golo tijelo.
Igrači taktičkog stila s godinama često postaju nestrpljivi, igraju još oštrije, želeći što prije izazvati krizu na tabli. Šahisti strateškog pravca, kao na primjer Karpov, naprotiv, nastoje da partiju riješe čistom tehnikom — što se u posljednje vrijeme primjećuje i kod Timan. Nažalost, to uspijeva samo protiv slabijih protivnika, onih koji mu znatno zaostaju u klasi.

Jasno je da on više neće postati svjetski prvak. Igrati za rejting poene, novčane nagrade, turnirska mjesta — sve je to već bilo, sve se to već dogodilo… Poziva za zatvorene turnire sve je manje, pa je posljednjih godina počeo da igra na open turnirima. To je klizav teren kojeg se jaki velemajstori obično klone: tu se ne ubiru posebni lovorovi vijenci, a lako se može skliznuti u dugotrajni pad iz kojeg nema povratka među elitu.

Njega često prate snovi. Uglavnom — u boji. Obično su to pejzaži, ostrva, vodopadi. Ponekad i šahovski. Jedan stariji: olimpijada, igra protiv Horta, koji nudi remi. Timan odgovara: „Moram da pitam kapitena.“ Dobivši kategoričnu zabranu, vraća se za sto i, pružajući ruku protivniku, kaže: „It’s OK, Vlastimil.“
Drugi — nedavni: zajedno s Kasparovim, kod nekog dvorca. Oko njih — bilo jezero, bilo more, valovi. „Razgovaramo o poziciji u kojoj imam dva pješaka manje, ali dva lovca. Raspravljamo, i na kraju Kasparov se složi sa mnom da je kompenzacija za materijal dovoljna…“

Zamišljenost, sanjalačka narav, sklonost da se povuče u sopstveni svijet bile su mu svojstvene još od djetinjstva. Dešavalo se da tokom časa, trgnut glasom učitelja: „Timan! Ne gledaj kroz prozor! Jesi li čuo šta sam upravo rekao?“ — na trenutak bi se vratio u svijet padeža njemačkog jezika, da bi već poslije minute opet odlutao negdje daleko.
U tim gimnazijskim godinama sastavio je i svoju prvu šahovsku studiju, ali sveska u koju je zapisao nije izdržala probu vremena.

Od tada je ukupan broj studija koje je Timan sastavio prešao stotinu. U prosjeku mu je potrebno oko deset sati za jednu studiju, ali, naravno, dešava se da konstrukciju ne uspije odmah da dovrši, pa zamisao zahtijeva mnogo više vremena.
Leonid Kubbel, Mark Liburkin i Vladimir Bron njegovi su omiljeni kompozitori. Divi se stvaralaštvu Leopolda Mitrofanova i nedavno je sastavio studiju posvećenu njegovom sjećanju. Timan s velikom pažnjom prati i rad Vasilija Smislova, smatrajući da njegove posljednje studije  podsjećaju na djela Selezneva. Knjižica Seleznevih studija, skromno objavljena u Njemačkoj s predgovorom Laskera još početkom prošlog vijeka, čuva se u Timanovoj biblioteci.

Stvaranje šahovskih kompozicija — to plemenito zanimanje velemajstora starog kova — danas je gotovo nestalo iz kruga mlade elite. U praktičnom smislu, ta umjetnost mladim šahistima ne može donijeti ništa opipljivo, i današnja generacija, naravno, vrlo je daleko od Timana i najboljih igrača onog, jučerašnjeg vremena. Ali, hoće li ona biti bliža onima koji će doći poslije nje, sutra?

Možda se upravo tom ljubavlju prema šahovskim studijama objašnjava Timanovo ogromno znanje završnica. Nemoguće je zamisliti da bi on izgubio završnicu top protiv topa i lovca, ili da ne bi dobio završnicu partije dama protiv topa. Ali on poznaje i mnoge rijetke tipove završnica. Tako je, na primjer, na međuzonskom turniru u Rio de Žaneiru pobijedio Velimirovića u završnici koja je postala nova stranica u teoriji šahovske završnice.

On dobro govori glavne evropske jezike. Najbolje, kao i kod većine u Holandiji, govori engleski, zatim njemački i francuski.
Kada je Janu bilo četrnaest godina, od oca koji je boravio na kongresu u Moskvi dobio je na poklon knjigu Romanovskog „Središnjica“ i pokušao sam da je pročita, otkrivši da su gotovo svi šahovski termini na ruskom jeziku identični onima na njemačkom.
I danas mu čitanje šahovske literature na ruskom ne predstavlja veći problem.

Godine 1973. dao sam Timanu i Bëmu nekoliko časova ruskog jezika — prijatelji su se spremali za međuzonski turnir u Lenjingradu. Ti časovi su donijeli poneki plod: pojavivši se u press-centru turnira, oni su se važnim tonom pozdravili na ruskom, a kada se Hansu Bëmu, koristeći priliku da razgovara sa strancem bez prevodioca, neko obratio dugom tiradom, ovaj ga je pažljivo saslušao i bez trunke akcenta ponovio: „Šta vi kažete?“, da bi, nakon iscrpnog objašnjenja, ponovo postavio isto pitanje…

Tokom mnogih šetnji, prijateljima su često nailazili spomenici ljudima po kojima je tada grad nosio ime, i Bëm bi svaki put pitao: „Ko je to? Ko je to? Solženjicin?“, ali odgovora od prolaznika, koji su ubrzavali korak, nikako nije dobijao.

Poslije završetka gimnazije, Jan je na poklon dobio „Rusku biblioteku“ i pročitao gotovo sve od Dostojevskog („Samo do Zlih duhova nijesam stigao“), Turgenjeva. Pročitao je Oblomova — knjigu veoma popularnu na Zapadu — i plakao kada je umro Ilja Iljič. Po savjetu profesora grčkog jezika pročitao je i Babelja i do danas se sjeća junaka njegovih odesskih priča.

U Rusiji je bio sedamnaest puta; mnogi običaji su mu ovdje po volji, čak i kada mu se prikazuju u pomalo pozorišno-uljepšanom obliku. U karakteru Jana ima i nečeg ruskog „avojse“, a u još većoj mjeri one poznate maksime da će se sve nekako „srediti“. I ovdje ga vole, od milja ga zovu prostodušnim, seljačkim imenom — Timohа.

Njegova fotografija prvi put se pojavila na naslovnim stranama novina 1974. godine — ne zbog šahovskih uspjeha. Neotvorena pisma iz vojnog komesarijata, upućena na ime Jana Timan, gomilala su se na njegovom stolu sve dok žandarmerija nije uhapsila mladog velemajstora koji se izbjegavao odazvati vojnom pozivu i sprovela ga u vojni zatvor, gdje je proveo deset dana. „Nije to bilo tako loše vrijeme,“ prisjećao se kasnije, „osim ranog ustajanja i podjednako ranog odlaska na spavanje. Inače — mogao bih dugo izdržati u ćeliji: sto, stolica, šahovska tabla, knjige i šetnje s vremena na vrijeme. Šta više treba?“

(Nastaviće se)