
Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ŠAH I KLASIKA
OD PUŠKINA DO VISOCKOG
Da budemo iskreni, čitanje lijepe književnosti ne povećava rejting šahista, ali je ipak teško zamisliti da neko od njih nije čitao Vladimira Nabokova i Stefana Zweiga. Moguće je čak da su u prošlom vijeku imena tih velikih pisaca za ljubitelje šaha stajala u istom redu sa Laskerom, Kapablankom ili Aljehinom. Uopšte, šezdesetih i sedamdesetih godina u Sovjetskom Savezu istaknuti šahisti, a naročito vrhunski velemajstori, smatrani su profinjenim intelektualcima, ljudima visoke kulture. Zapravo, takvi su i bili. Dovoljno je sjetiti se Botvinika, Smislova, Talja, Keresa, Polugajevskog, Kotova, Flora i mnogih drugih.
Danas se, čini se, situacija donekle promijenila. Šahisti su počeli manje da čitaju knjige, a opao je i njihov kulturni nivo. Velemajstori, naročito mladi, postali su praktičniji i ne troše vrijeme na, kako oni kažu, sitnice…
Drevna izreka da je „naš život nalik šahovskoj partiji“ više puta se pojavljivala u književnosti još u doba renesanse, na primjer u „Dekameronu“ Bokača ili u „Don Kihotu“ Servantesa.
Lav Tolstoj bio je strastveni ljubitelj šaha; on se često pominje u „Ratu i miru“ prilikom opisa ratnih dejstava. Evo i Tolstojevih riječi iz pisma upućenog 1864. godine Aleksandru Bersu, bratu njegove supruge:
„Igraš li šah? Ne mogu da zamislim ovaj život bez šaha, knjiga i lova.“
Tu privrženost veliki pisac sačuvao je do kraja života, često sjedajući za tablu sa prijateljima poslije napornog književnog rada.
U „Šahovskoj noveli“, kratkom ali snažnom djelu Zweiga, spletom okolnosti susreću se dva antipoda – doktor B., koji je šah savladao u zatvoru u koji ga je bacio Gestapo, i svjetski šampion Mirko Čentović. Doktor B. je čovjek visokog intelekta, ali je šah, osim u dalekom djetinjstvu, igrao isključivo naslijepo – na taj način se u samici spasavao od pomračenja uma. Čentović je, s druge strane, genijalan igrač, ali u svemu ostalom prosječan i ograničen um. Odlikuju ga nadmenost, dječija sujeta i potpuno odsustvo smisla za humor.
Prvu partiju protiv svjetskog šampiona doktor B. neočekivano dobija, a uspješno napada i u drugoj. Međutim, tada ga izdaje psihički slom. Dugogodišnja prisilna igra u zatvoru s izmišljenim protivnikom, beskrajna borba sa samim sobom, potisnuto je djelovala na njegovu psihu i dovela do rascjepa ličnosti. U kritičnom trenutku u njegovoj svijesti dolazi do pomaka – figure na tabli se „pomjeraju“, i kao posljedica toga rezultat se izjednačava… Da, šah je progonjenom čovjeku pružio intelektualno utočište, ali da ga zaštiti od monstruozne mašinerije gušenja ličnosti, koju je razvio fašizam, krhke šahovske figure pokazale su se nemoćnim.
Roman Vladimira Nabokova „Odbrana Lužina“, koji govori o složenoj sudbini velikog šahiste, spada u vrhunska ostvarenja svjetske književnosti. Ipak, lik Lužina, koji zapada u ludilo i završava život samoubistvom, kao i lik Čentovića, kod nekih velemajstora izaziva protest. Oni zamjeraju autorima stvaranje stereotipa superšahiste, kojeg navodno neizostavno prate psihičke devijacije.
Tako je Kasparov više puta govorio da se dobrim dijelom upravo zahvaljujući Nabokovu i Zweigu formirao negativan imidž šahiste. Ne dovodeći u pitanje umjetničku vrijednost tih djela, Garri je ipak isticao njihovu štetnost. Navodno su mnogi obrazovani ljudi, pročitavši „Odbranu Lužina“ i „Šahovsku novelu“, u kojima je tako slikovito opisano šahovsko ludilo, počeli s podozrenjem da se odnose i prema samoj igri…
Teško je složiti se s Kasparovom, i to iz dva razloga. Prvo, bar jedan stvarni šampion koji snažno podsjeća na izmišljene književne junake dobro je poznat – to je Bobi Fišer, koji je podržao teroristički napad u Njujorku 11. septembra 2001. godine (tako nešto ne bi palo na pamet ni Čentoviću). Budući da su oba djela napisana prije rata, njihovi autori nikako nisu mogli imati u vidu tog genijalnog, ali, kako bi se danas reklo, ne sasvim adekvatnog šahovskog kralja. Tako su se Nabokov i Zweig, stvarajući lik velikog igrača, pokazali kao istinski proroci i, prema tome, zaslužuju prije divljenje nego osudu. Pojava velemajstora-monstruma jeste problem šaha, a književnost tu nije ni za šta kriva.
Druga okolnost, po mom mišljenju, još je važnija. Nijednom drugom sportu (a šah je, šta god ko govorio, mnogo bliži sportu nego nauci ili umjetnosti) nisu posvetili svoja djela takvi književni gorostasi kao što su Nabokov i Zweig. I time se može samo ponositi! Upravo Nabokovu pripadaju riječi koje šah uzdižu gotovo na nedostižnu visinu:
Imamo šah mi dvoje.
Šekspira i Puškina.
Dosta nam je.
Inače, Nabokov je bio istaknuti šahovski problemista; objavio je knjigu svojih problema (zajedno sa stihovima), bavio se kompozicijom i u književnim djelima (lično ili kroz likove), prije svega u romanu „Dar“ i u memoarskoj knjizi „Drugi obale“.
Godine 1989. izdavačka kuća „Fizkultura i sport“ objavila je knjigu pod naslovom „Šahovska novela“, u koju su ušli i „Odbrana Lužina“ i sama novela. U zbirku je uvršteno još nekoliko djela sa šahovskom tematikom: pripovijetke Aleksandra Kuprina „Marabu“ i Leonida Leonova „Drvena kraljica“, kao i „Novela o don Sandalju, igraču šaha“ španskog pisca Migela de Unamuna. Ove priče potiču s početka XX vijeka, a jedino je roman francuskog pisca Kamila Burnikela „Tempo“ savremenijeg datuma. Njegov glavni junak takođe podsjeća na Fišera – roman je pisan neposredno nakon senzacije izazvane iznenadnim povlačenjem američkog genija iz šaha.
Književni teoretičari odavno su saglasni u mišljenju da autori navedenih djela zapravo prikazuju umjetnika kao takvog, dok se lik šahiste koristi samo kao „model“.
Ovdje je umjesno pomenuti i druga književna remek-djela u kojima šah zauzima značajno mjesto. Mnoštvo šahovsko-humorističkih dosjetki nalazi se u velikom romanu „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova, u kojem je opisana partija između Volanda i mačka Behemota.
(Nastaviće se)