
Moskva 2003.
TIMOHA
Sve te godine u Holandiji su ga smatrali nasljednikom Evea, pa je 1979. godine osnovan poseban Timanov komitet, koji je trebao da pomogne Janu u borbi za svjetsku titulu. Jedan od osnivača bio je upravo Maks Eve — koji je dobro pamtio kako je njemu nekada sličan komitet pomogao. Nažalost, Timanov komitet nije dugo potrajao: 1980. godine preminuo je jedan od njegovih članova, Valing Dejkstra, a već naredne godine i sam Maks Eve.
Timan je prirodni optimista. Čak i u novije vrijeme, kada se nerijetko nađe u donjoj polovini turnirske tabele, sve svoje poraze doživljava kao besmislene nesporazume — dok se pobjede, naprotiv, same po sebi podrazumijevaju. Naravno, između dvije krajnosti — ubjeđenja da možeš sve u šahu i ubjeđenja da ti nikad ništa neće uspjeti — treba se držati zlatne sredine. Ali ako već moraš da biraš, čini mi se da precjenjivanje vlastitih mogućnosti nanosi manju štetu šahisti nego njihovo potcjenjivanje.
Osim toga, od prevelikog optimizma se lakše izliječi: padajući i udarajući u prepreke, prije ili kasnije naučiš da budeš objektivan. Strah od prijetnji protivnika (bilo stvarnih, bilo umišljenih), strah od velikih imena i misli o tome „šta će biti ako izgubim“ — mnogo su teže prepreke na putu ka vrhunskim dostignućima.
Apsolutno povjerenje u ispravnost izabranog plana, u tačnost baš tog manevra ili varijante, uvijek je krasilo Timana — kao, uostalom, i sve izuzetno jake šahiste s kojima sam imao prilike da se susretnem. I takav je on — ne samo za tablom, nego i u životu.
Profesor Amsterdamskog univerziteta, majstor Barendreht, bio je tipičan šahovski amater — ali iz onih rijetkih koji su znali da pobijede i Botvinika i Portiša. Kada se razbolio, Jan i ja smo ga nekoliko puta posjetili u bolnici.
„Ne sviđa mi se kako Johan danas izgleda“, rekao sam po izlasku iz bolničke sobe.
„Glupost“, odmahnuo bi rukom Timan. „Sljedeće sedmice već će biti kod kuće.“
Kada smo nekoliko dana kasnije saznali za nepovoljnu dijagnozu, Jan je samo slegnuo ramenima: „Proći će. U naše vrijeme liječe mnoge vrste raka.“
Ali bolest se razvila brzo, i kroz dvije sedmice Barendrehta više nije bilo. Nazvao sam Jana.
„Japanska akupunktura“, rekao je on uvjereno. „Da su odmah pribjegli japanskoj akupunkturi!“
Kod Nabokova se, čini mi se, negdje pojavljuje lik koji ima „previše dobre oči za pisca“.
Šahista, kad sjeda za tablu, mora biti još suroviji i sabraniji: usredsređen isključivo na borbu i pobjedu. Timan ima i tu surovost, i taj borbeni duh.
A kad nije uspijevao da dokaže svoju istinu za tablom — ostajali su časopisi i knjige. Napisao je mnogo djela punih originalnih ideja i dubokih analiza. Ne može se reći da su te analize uvijek bez greške, ali iza svake se vidi naporan misaoni rad i neprestano traganje za istinom.
Danas je to teško i zamisliti, ali još prije desetak godina on nije zapisivao ni svoje analize ni teorijske pripreme — u potpunosti se oslanjao na pamćenje. I to uprkos svom ogromnom repertoaru otvaranja. Sada koristi računar, ali, kao i većina velemajstora starije generacije, samo kao bazu podataka. Timan zapisuje partiju punom notacijom, bilježeći i vrijeme utrošeno na razmišljanje; njegov rukopis je vrlo uredan i čitak, a slova nikada ne „plešu“, ma koliko bio uzbuđen u toku partije.
Ima on još jednu važnu osobinu, tipičnu za pravog sportistu.
Ako šahiste podijelimo u dvije vrste — one koji se na partiju pripremaju dugo unaprijed, povlačeći se u sebe, i one koji se do posljednjeg trenutka mogu smijati nekoj šali, da bi već kroz nekoliko sekundi potpuno prirodno prešli u sasvim drugi svijet — Timan nesumnjivo pripada ovoj drugoj vrsti. To je, naravno, urođena osobina, dar koji se, kao i jaka nervna stabilnost, ne može naučiti treningom.
On je igrač raspoloženja — i kako mu u turniru krene, tako raste i njegova samouvjerenost, igra postaje moćnija, pogled odlučniji, pokreti precizniji. U takvom stanju sposoban je da veže čitav niz pobjeda, bez obzira na snagu protivnika ili boju figura.
Uvijek sam osjećao tu promjenu u njemu, i kad bih se spremao da igram protiv „pravog“ Timana, govorio bih sebi:
„Pažnja! Povećana budnost!“
Iako sam stariji od Jana osam godina, gotovo smo istovremeno počeli da igramo na velikim turnirima, i možda se zato razlika u godinama među nama nikada nije osjećala. Odigrao sam s njim mnogo partija i imam pozitivan skor — i ne samo ja. On je bio bez sumnje prvi broj u Holandiji, a ja drugi, i u svakoj našoj međusobnoj partiji trudio se da to dokaže — ponekad čak i onda kada položaj na tabli za to nije davao dovoljne razloge.
Ali u svakoj novoj partiji ponovo bi išao naprijed, bez obzira na boju figura. Uostalom, i ja sam protiv njega uvijek imao poseban naboj i osjećaj nadmetanja.
Tokom četvrt vijeka sastav holandske reprezentacije se neprestano mijenjao, ali prve dvije table ostajale su stalne — i gotovo uvijek bile glavna udarna snaga.
Za vrijeme šahovskih olimpijada Holanđani su često dobijali opomene od sudija zbog razgovora tokom igre. Griješili smo i Jan i ja. U naše opravdanje mogu reći da su ti razgovori vrlo rijetko imali ikakve veze sa pozicijama na tabli. Obično su se ticali, recimo, sasvim nešahovskih kvaliteta druge table ženske reprezentacije Argentine, ili prethodne večeri, kada je u hotelskom baru neuništivi lider finske ekipe, Heikki Vesterinen, pažljivo saslušavši savjete iskusnog velemajstora o potrebi da se tokom turnira vodi zdrav i disciplinovan život, rekao:
„Poštujem vaše mišljenje, kolega… ali za sada: Konobar! Još jedno pivo!“
Dugi niz godina sekundant i sparing-partner Timana bio je Ulf Andersson. Suptilan pozicioni majstor, Andersson se nikada ne sjeća svojih partija i nikada ne igra s ciljem da „uhvati“ prednost u otvaranju. Sjajan analitičar, s besprijekornom tehnikom završnice, Ulf je oličenje švedske staloženosti i korektnosti. Ali, za razliku od simbola švedskog šaha prethodne generacije — Stalberga, pa i samog Jana — Andersson od pića najviše voli limunadu ili koka-kolu.
Večernje druženje uz čašu bilo je sastavni dio životnog stila Jana Timana. Zbog toga mladi šahisti koji ga viđaju poslije kola s gotovo obaveznom čašom u ruci mogu steći utisak da je on jednom u mladosti dobro popio — i od tada se više nije „otrijeznio“. Tokom olimpijada naročito voli večernji sat, kada se poslije večere, s cigaretom u jednoj ruci i čašom u drugoj, uz šalu i smijeh analiziraju tek završene partije. Voli i druženja s prijateljima u hotelima ili barovima, koja se često oduže duboko u noć.
Ali u godinama kada je bio prepun samopouzdanja — koje daju mladost i svijest o vlastitoj snazi — znao je da Bahusu da Bahusovo, a Kaissi da Kaissino.
(Nastaviće se)