
Moskva 2003.
Mačak koji je sam šetao
Na turniru u Notingemu Kapablanka i Aleksander su zajedno analizirali tek završenu partiju.
„E, ovo je nešto!“ – uzviknuo je engleski majstor veselo gledajući prisutne. – „Kapablanka me nadmudrio! Kakav potez! Nevjerovatno!“, ponavljao je on, gledajući sa divljenjem svog slavnog protivnika.
Dvostruki šampion Velike Britanije, Konel Hju O’Donel Aleksander, završio je školu Kralja Edvarda u Birmingemu, istu onu u kojoj će decenijama kasnije učiti budući prvi engleski velemajstor Toni Majls.
Aleksander je osvojio titulu šampiona Engleske među đacima 1926. godine, a Majls – više od četiri decenije kasnije. Ali koliko je različit bio njihov odnos prema igri i prema šahovskim velikanima!
Nema sumnje da, da je Majls morao igrati s Kapablankom, ne bi mu ni na kraj pameti palo da zasipa legendarnog Kubanca komplimentima – ni poslije partije, a ni u mislima tokom nje. Najvjerovatnije bi pomislio:
„Dobro, lijepi moj, sad ćemo da vidimo koliko vrijediš, da provjerimo tu tvoju hvaljenu intuiciju!“
Prijašnja generacija engleskih majstora smatrala je neriješen rezultat vrhuncem svojih snova kad bi sjedali za tablu s velemajstorima. Njihove rijetke pobjede mogle su se nabrojati na prste – i bile su, u pravilu, rezultat neoprezne igre slavnih protivnika, koji nisu željeli da izgube ni pola poena od nepoznatih amatera, a ne plod agresivne strategije samih Britanaca.
Posle rata situacija se donekle promijenila. Sovjetski velemajstori su dominirali svjetskom scenom i držali engleske šahiste u stanju bezgraničnog poštovanja. Nije čudo što su na pristojnim međunarodnim turnirima Englezi, po pravilu, završavali na dnu tabela. Tako je bilo sve dok se nije pojavio Toni Majls.
On je kao da je bio rođen za šah: imao je prirodno samopouzdanje, ne ono vještački stečeno autogenim treninzima ili odlascima kod psihologa, nego istinsko, urođeno. Bezgranična vjera u sebe, u svim okolnostima i uprkos svemu!
Strast prema igri, prema pobjedi, potiskivala je sve ostalo u njegovom životu u drugi plan. Ta opsesivna strast izdvajala je Majlsa među ostalim engleskim šahistima.
On je pobjeđivao Spaskog, Talja, Karpova, Smislova, Korčnoja, Gellera, Polugajevskog… Jedan cijenjeni sovjetski velemajstor se tada žalio:
„Volim sve engleske šahiste – osim Majlsa. On prema meni ne pokazuje ono poštovanje na koje sam navikao.“
Cijeli njegov šahovski put može se uslovno podijeliti na tri perioda.
Prvi je počeo 1968. godine, kada je postao šampion Engleske među dječacima do 14 godina. Potom su uslijedili sve veći uspjesi na vikend i open turnirima, koji su kulminirali sjajnom pobjedom na Svjetskom prvenstvu za juniore na Filipinima i ispunjenjem norme za velemajstora.
Postao je velemajstor s dvadeset godina, ostvarivši završnu normu na turniru u Dubni — što je tada bio uspjeh dostupan samo rijetkima.
„Ako ti to pođe za rukom, pošalji nam, molim te, telegram“, zamolio ga je sekretar Britanske šahovske federacije prije putovanja.
Telegram koji je Toni poslao sadržavao je samo jednu riječ — „Telegram“ — i značio je ne samo da je Majls time osvojio nagradu od 5000 funti, koju je finansijer Džim Slejter ustanovio za prvog britanskog velemajstora, nego i da je pobijedio u improvizovanom takmičenju za taj trofej protiv Bila Hartstona i Rejmonda Kina.
Pojava prvog velemajstora izazvala je šahovski bum u zemlji. Majls je postao vođa čitave generacije britanskih šahista — Džonatana Spilmana, Džona Najna, Majkla Stina i Džonatana Mestela — koji su izvukli Englesku iz dugogodišnje provincijalnosti i pretvorili je u moćnu šahovsku silu.
Drugi period Majlsove karijere počinje 1976. godine, pobjedom zajedno s Korčnojem na jakom IBM turniru u Amsterdamu, i traje otprilike deset godina. Tada je Toni bio među najjačim igračima svijeta, a neko vrijeme i najbolji šahista Zapada. Tokom te decenije ostvario je mnoge blistave pobjede, a najimpresivnije su one na Interpolis turnirima 1984. i 1985. godine, koji su tada bili među najjačima na svijetu.
Svoj posljednji turnir Majls je odigrao ležeći na stolu za masažu. Ali, uprkos bolu i fizičkim tegobama, da li je zaista bio nezadovoljan tom situacijom? Jer, njegov nastup je predstavljao izazov svim ostalim učesnicima, od kojih su mnogi burno reagovali na neobične uslove u sali — uslove koji su tada šah doveli na naslovne strane novina.

Najvažnije je, međutim, napisao sam Majls u članku o rezultatima turnira:
„Malo je stvari u životu koje me mogu motivisati više od prepreke koju treba savladati. Ali postoji još viši cilj: savladati nesavladivu prepreku. A ona je bila jasna — kao poluinvalid osvojiti ‘Interpolis’.“
Treća, završna faza karijere počela je porazom u meču s Kasparovom 1986. godine sa katastrofalnim rezultatom 0,5 : 5,5, nakon čega je krivulja njegovih uspjeha krenula nizbrdo.
U posljednjim godinama, izgubivši dobrim dijelom praktičnu snagu i osuđen na igranje po otvorenim turnirima, rijetko se susretao sa zaista jakim protivnicima.
Ipak, uvjeren sam da su čak i oni koji su ga po rejtingu nadmašivali znali jedno:
kad sjedneš za tablu s Tonijem Majlsom, moraš biti krajnje oprezan. Kako je igrao?
U njegovom pristupu šahu moglo se primijetiti miješanje uticaja toliko različitih majstora kao što su Basman, Larsen i Andersson.
Od prvog — elementi originalnosti i ekscentričnosti,
od drugog — borbeni duh, beskompromisnost i potpuno odsustvo poštovanja prema priznatom autoritetu,
a od trećeg — sjajna tehnika završnice.
Toni je umio da pretvori i najmanju prednost u poen — imao je dovoljno strpljenja, energije i želje.
Mislim da je Majls šah počeo učiti od završnice, a ne od otvaranja, i da se, za razliku od ogromne većine šahista, nije naročito zanimao za otvaranja.
On ih je uvijek posmatrao samo kao uvod u srednju i završnu fazu igre, u dugotrajnu borbu punu dosjetki i trikova.
(Nastaviće se)