V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (8.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Aleksandar Aljehin

Četvrti svjetski šampion – Aleksandar Aljehin – rođen je u Moskva. Za razliku od prethodnih svjetskih prvaka, šah je počeo da igra tek sa 12 godina.

Aljehinova biografija djeluje burno, složeno i protivrječno. Sa šesnaest godina poslat je na školovanje u Sankt Peterburg. Tamo se sprijateljio sa Hoze Raúl Kapablanka i odigrao prvu partiju sa Emanuelom Laskerom. Sa 22 godine ostvario je prvi značajan uspjeh, zauzevši treće mjesto na međunarodnom turniru. Godine 1916. dobrovoljno je otišao na front i služio u brigadi Crvenog krsta. Bio je kontuzovan i odlikovan.

Godine 1919. revolucionarni sud osudio ga je na smrt zbog veza s bijelogardejcima, ali je kasnije pomilovan zahvaljujući zalaganju jednog ljubitelja šaha koji je imao veze s vlastima.

Godine 1920. desio se još jedan zaokret u njegovom životu: počeo je da radi kao istražitelj u moskovskoj kriminalističkoj policiji. Međutim, tu nije dugo ostao – sklopivši fiktivan brak sa švajcarskom novinarkom, otišao je u inostranstvo. Fiktivnost braka postala je očigledna čim se, po dolasku u inostranstvo, odmah razišao sa suprugom.

Nakon njegovog odlaska iz zemlje, mnogi su se nadali da će se vratiti u domovinu, ali do toga nije došlo. Živeći u inostranstvu, uspješno je učestvovao na turnirima i držao simultanke. Jednom je u Pariz odigrao simultanku naslijepo na 28 tabli: pobijedio je u 22 partije, tri završio remijem i izgubio samo tri. Taj rekord još nije nadmašen – a možda i ne treba, jer je zdravlje važnije.

Aljehinu pripada čuvena izreka: „Ja ne igram šah – ja se u šahu borim“, što potvrđuje čitav njegov šahovski život.

Autor je knjiga „Moje najbolje partije“, „Na putevima ka najvišim šahovskim dostignućima“ i drugih.

Nakon pobjede nad Hoze Raúl Kapablankom 1927. godine, Aljehin je kasnije dva puta odbranio titulu u mečevima protiv Jefima Bogoljubova. Njegove pobjede izazvale su oduševljenje ne samo u šahovskim krugovima. U Francuska su ga okruživali ruski emigranti, uključujući i bijelogardejce, koji su mu otvoreno predviđali veliku budućnost na Zapadu, a ne u SSSR-u.

Godine 1934. Aljehin je izazvao Maks Eve na meč za titulu svjetskog prvaka i 1935. izgubio. U tom trenutku nije bio u najboljoj formi: bio je moralno i psihološki iscrpljen, imao je problema s alkoholom, a u privatnom životu mu je nedostajalo stabilnosti i podrške. Ipak, to nimalo ne umanjuje šahovsku snagu Evea. Već dvije godine kasnije, Aljehin je vratio titulu pobijedivši ga u revanšu.

Tokom fašističke okupacije Francuske, Aljehin je učestvovao na turnirima koje su organizovali Njemci i objavio niz rasističkih tekstova o šahu. Veliku pažnju izazvala je simultanka protiv 75 njemačkih oficira. Do danas se raspravlja da li je to radio dobrovoljno ili pod pritiskom. Sam Aljehin je u decembru 1944. u intervjuu španskim novinarima negirao saradnju s okupatorima.

Ipak, činjenica je da je u Francuskoj njegov ugled ozbiljno narušen, pa je nakon dolaska na vlast Charles de Gaulle bio primoran da emigrira – najprije u Italiju kod Benito Mussolinija, a zatim u Portugal, gdje je proveo ostatak života. Međutim, i tamo, kao i u Francuskoj, bio je osuđivan zbog saradnje s Nijemcima.

Istovremeno, neki savremenici Aleksandra Aljehina govorili su da je on uvijek volio Rusija i da se nije vraćao u domovinu samo zbog straha od represija. Dvosmislen, a ponekad i otvoreno neprijateljski odnos prema Aljehinu postojao je i u SSSR. Zamjerali su mu emigraciju i saradnju s fašistima, ali su uvijek imali u vidu da je svjetski prvak. Kao logičan nastavak toga, sovjetska strana je predložila da se Aljehinovi posmrtni ostaci prenesu u zemlju. Nakon odbijanja njegove udovice, sovjetska vlada je postavila spomenik na grobu šampiona u Pariz.

Ni međunarodna šahovska zajednica nije imala blagonaklon stav prema njemu. U FIDE i u savezima pojedinih zemalja čak se razmatralo oduzimanje Aljehinu titule svjetskog prvaka. Sovjetska strana takav stav nije podržala. Kao dokumentarni dokaz navodi se sačuvani tekst odgovora Mihaila Botvinika američkom velemajstoru Reubenu Fine-u, koji je predložio da se Aljehinu oduzme titula i organizuje turnir kandidata bez njegovog učešća.

U odgovoru od 5. januara 1946. godine Botvinik je napisao:

„Čini mi se da pitanju svjetskog prvenstva treba pristupiti s velikom opreznošću, kako široki krugovi šahista ne bi mogli da nas, sadašnje pretendente na titulu svjetskog prvaka, optuže da želimo bez borbe ukloniti opasnog konkurenta, zvaničnog svjetskog prvaka. Ne mislite li da, ako Aljehin bude u stanju da igra mečeve, ne bude ih odbijao i dođe u Francusku, prvenstvo svijeta treba odlučiti u meču s njim?“

Možete pretpostaviti da je ovakav odgovor Botvinika mogao biti poslat tek nakon usaglašavanja sa sovjetskim rukovodstvom.

Aljehin je ostao svjetski prvak, pa je nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovo pokrenuto pitanje meča između njega i Botvinika, koji je još 1938. bio predložen. Sve okolnosti vezane za taj meč zaslužuju detaljan prikaz, što ću učiniti kasnije. Za sada želim da kažem da o Aljehinovom životu postoji mnogo i istinitih i izmišljenih priča.

Jedna od njih, koja nije daleko od istine, kaže da je Aljehin navodno pred smrt čitao pjesmu „Agonija genija“. Prema riječima očevidaca, knjiga otvorena na toj stranici ležala je pred njim na stolu. U toj pjesmi postoji stih: „To je sudbina svih onih koji žive u izgnanstvu.“ U ovom slučaju – u dobrovoljnom izgnanstvu.

(Nastaviće se)