V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Kultura ili vaspitanje?
Nisam pristalica isključivo ruskog, kao što nisam ni poklonik svega zapadnog. Zato ću u daljem tekstu koristiti izraz fizička kultura, jer se on češće upotrebljava u našoj zemlji. Međutim, koristeći ovaj izraz, ostajem pristalica termina fizičko ili sportsko vaspitanje, koji se, po pravilu, koristi na Zapadu. Po mom mišljenju, taj termin je najispravniji, jer jasnije i preciznije govori o samoj suštini.
Društvo, prije svega, treba da brine o fizičkom vaspitanju čovjeka, a ne o fizičkoj kulturi. Pretpostavljam da uočavate značenjsku razliku između tih pojmova. Ipak, ne isključujem da se neki sportski radnici neće složiti s mojim razmišljanjima. To pitanje prepuštam stručnjacima, a za sada ću koristiti ustaljene termine.
Ako se fizička kultura posmatra u istorijskom, filozofskom, sociološkom i ekonomskom aspektu, jasno se vidi da je ona potreba društvenog razvoja – potreba porodice, radnog kolektiva i pojedinca.
Posebno je velika potreba za fizičkom aktivnošću u djetinjstvu. Naučna istraživanja su pokazala da dijete u najranijem uzrastu može da se kreće i do 25 kilometara dnevno, nakon čega se motorička aktivnost smanjuje. Polaskom u školu ona se prepolovi, iako se upravo u uzrastu od 8 do 12 godina odvija glavni razvoj djeteta.
Fizička kultura pomjera granice stvarne radne sposobnosti izvan penzionog doba, produžavajući stvaralačku dugovječnost ljudi.
Neprocjenjiv značaj ima i osjećaj funkcionalnog zadovoljstva, razonode i uživanja u samom procesu izvođenja fizičkih vježbi i sportskih takmičenja. Međutim, da bi se sve to ostvarilo, potrebno je zainteresovati čovjeka i stvoriti mu uslove za vježbanje. Francuski naučnik B. Gillet u knjizi Istorija sporta s pravom piše da ljudi u fizičku kulturu i sport dolaze „po sopstvenoj sklonosti“, a ne prisilom.
Radeći kao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta, u različitim periodima sam bio zadužen za razne oblasti fizičke kulture i sporta. U početku sam se najviše bavio masovnom fizičkom kulturom, nastavom i vannastavnim aktivnostima u školama, tehničkim školama i fakultetima, sistemom GTO, kao i izgradnjom jednostavnih sportskih objekata, naročito u mjestima stanovanja.
U periodu od 50-ih do 80-ih godina ostvareni su ozbiljni pomaci u svim tim pravcima. O tome danas s nostalgijom govore čak i oni koji su nekada kritikovali sve što je tada postojalo.
Ranije je postojala uređena, ne bojim se te riječi, sistemska organizacija fizičkog vaspitanja stanovništva. Bila je jasna i razumljiva. Stvorili su je sovjetski naučnici i praktičari u oblasti fizičke kulture i sporta, naravno koristeći sve najbolje što je tada postojalo u drugim zemljama.
Uporedo s razvojem domaćeg sistema fizičkog vaspitanja razvijao se i sistem sportskog treninga, koji nije bio samo sredstvo za postizanje vrhunskih sportskih rezultata, već i sredstvo svestranog fizičkog razvoja čovjeka, jačanja zdravlja, vaspitanja moralnih i voljnih osobina, kao i izgradnje psihološke stabilnosti i karaktera. U suštini, sve počinje opštom fizičkom pripremom, kroz koju čovjek razvija snagu, brzinu, izdržljivost, spretnost i fleksibilnost, postižući visoku funkcionalnu sposobnost organizma.
Tokom tih aktivnosti javlja se interesovanje za određene vrste vježbi i sportova, razvija se sportska specijalizacija i usmjereni treninzi, pri čemu se ne isključuju elementi opšte fizičke pripreme.
Još je Homer u djelu Ilijada, 8–9 vijekova prije nove ere, opisujući sportska nadmetanja i njihove junake, zapisao da je „upravo tada čovjek obdaren snagom i spretnošću, pobjednik u igrama, počeo da se naziva atletom“.
Strukturno, priprema „atleta“ u Sovjetskom Savezu odvijala se po sljedećoj šemi:
vježbanje u vrtićima; časovi fizičkog vaspitanja u školama i drugim obrazovnim ustanovama;
sportske sekcije i sekcije opšte fizičke pripreme; dječje i omladinske sportske škole; specijalizovane omladinske sportske škole; škole olimpijske rezerve;
sportske škole-internati;
reprezentacije, uključujući omladinske i juniorske; nacionalne reprezentacije.
Pri tome su na svim nivoima treninzi bili besplatni.
Razvoj mnogih sportova u Rusiji započeo je sa zakašnjenjem od oko 50 godina u odnosu na druge evropske zemlje. Razlog za to bila je potcijenjenost masovnog razvoja sporta u zemlji, što je dovelo i do slabijih sportskih rezultata u predratnim godinama. Zatim je uslijedio rat, u kojem je poginulo više od 20 miliona ljudi, uglavnom najboljeg dijela omladine. Zbog toga je razvoj sporta u poslijeratnom periodu bio složen i težak.
Shvatanje da „masovnost rađa majstorstvo“ došlo je kasnije, upravo u poslijeratnom periodu.
Samo nekoliko mjeseci nakon završetka rata, u septembru 1945. godine, Savjet narodnih komesara donio je posebnu odluku o pomoći komitetima za fizičku kulturu i sport i unapređenju njihovog rada. Kao rezultat toga, obnovljen je rad sportskih komiteta širom zemlje, stvoreni su uslovi za razvoj fizičke kulture i sporta, a svi sportski objekti koji su bili korišćeni u vojne svrhe vraćeni su svojoj namjeni. Tada je uvedena i funkcija državnog trenera.
Tri godine kasnije, Centralni komitet partije ponovo je razmatrao ovo pitanje. U donesenoj odluci data je oštra ocjena rada svih organizacija zaduženih za razvoj fizičke kulture i sporta i postavljen je glavni zadatak: „Razvijanje masovnog fizičkog pokreta u zemlji, podizanje nivoa sportskog majstorstva i, na toj osnovi, osvajanje svjetskog prvenstva od strane sovjetskih sportista u najvažnijim sportovima u najskorijim godinama.“ Pri tome su jasno određeni sportovi kojima treba posvetiti posebnu pažnju: gimnastika, atletika, plivanje, skijanje, klizanje i biciklizam.
Za ostvarenje ovih ciljeva data su konkretna zaduženja državnim, partijskim i društvenim organizacijama – jačanje materijalne baze, obrazovanje stručnog kadra u fizičkoj kulturi, unapređenje naučnog rada u oblasti sporta i jačanje promocije fizičke kulture i sporta.
Kao što se vidi, ljestvica zahtjeva prema sportskom pokretu bila je postavljena visoko. Na lokalnom nivou intenzivirana je masovna obuka kadrova u fizičkoj kulturi, poboljšano je fizičko vaspitanje učenika i omladine, a pružena je konkretna pomoć institutima za fizičku kulturu. Savezne sportske sekcije počele su da pristupaju odgovarajućim međunarodnim sportskim federacijama. Godine 1949. počela su da se osnivaju seoska sportska društva.
Godine 1956. održana je Prva Spartakijada naroda SSSR-a i ustanovljeno je zvanje „Zaslužni trener SSSR-a“. Sve to dalo je novi podsticaj razvoju sovjetskog sistema fizičke kulture.
Istovremeno, sa porastom masovnosti i sportskog nivoa rasli su i zahtjevi prema fizičkoj kulturi, kao i njene potrebe. Zbog toga se 1966. godine pojavila potreba za donošenjem novih državnih odluka o podršci fizičkoj kulturi i sportu, kao i za definisanjem njihove uloge u novim društvenim uslovima.
Proces donošenja odluke o ovim pitanjima tekao je prilično teško. U početku smo u nju uključili veoma konkretne pokazatelje – izgradnju sportskih objekata, uvođenje drugog časa fizičkog vaspitanja u školama i slično. Međutim, kada su u Vladi vidjeli izvještaj o finansijskim troškovima potrebnim za sprovođenje te odluke, zaprepastili su se i odložili je. Kako se tada govorilo, odluka je „visila“ i dugo ostala u tom stanju.
Pomogao je da se ona „izvuče“ na svjetlo Aleksandar Nikolajevič Šelepin, tada sekretar Centralnog komiteta KPSS. Učinio je to nakon obraćanja načelnika sektora za sport Centralnog komiteta Ivan Aleksejevič Zubkov, koji je sa Šelepinom radio još u Centralnom komitetu Komsomola. Šelepin je pozvao prvog zamjenika predsjednika Gosplana SSSR-a, Goreglyad, i zamolio ga da ponovo razmotri taj projekat i unese izmjene koje bi smanjile direktne troškove.
Kod Goregljada sam otišao ja. Proveli smo zajedno najmanje dva sata i, praktično ništa ne izbacujući iz odluke, uspjeli smo da njenu prvobitnu cijenu svedemo na minimum. Učinili smo to relativno jednostavno: u nizu „skupih“ stavki koje su počinjale riječju „Obavezati“, što je podrazumijevalo i obezbjeđivanje centralizovanih sredstava, napisali smo „Preporučiti“. To je značilo da finansiranje odozgo nije predviđeno, već da se lokalnim organima daje pravo da, u skladu sa svojim mogućnostima, rješavaju postavljene zadatke.
Projekat je naglo pojeftinio i odluka je ubrzo bila usvojena.
(Nastaviće se)