Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
POTPUNO SE IZGUBITI ZBOG VOLJENE (nastavak)
Žana je uspjela da stekne glumačko obrazovanje i diplomu Visoke pozorišne škole, kao i sertifikate sa kurseva usavršavanja kod najboljih profesora pjevanja i pozorišne umjetnosti; pet godina je igrala u teatru. Pošto je mnogo godina živjela u Njemačkoj, sve češće je počela da dolazi u Rigu, osnovala je „Fond Mihaila Talja“ i svake godine organizuje dječje turnire posvećene sjećanju na oca. A prije nekoliko godina iznenada je odlučila da se potpuno vrati u domovinu, gdje su prošle njene najljepše godine s ocem.
Uz pomoć pravnika, zajedno sa svojim polubratom Georgijem, Žana je registrovala trgovačku marku „Mihail Talj“. U Rigi drži časove svega što je sama savladala — glume, klavira, pjevanja i njemačkog jezika, bavi se i prevođenjem. Žani se dopada što je pozorišni život ovdje bogatiji nego u Njemačkoj. Sada i njena majka razmišlja o preseljenju u Rigu — u tuđini se osjeća usamljeno.
O većini Taljevih prijateljica, koje su mu uljepšavale život, može se reći da ih je obuzimala „jedna, ali vatrena strast“. Naizmjenično su bukvalno progonile velemajstora i rijetko su propuštale onaj srećni trenutak kada bi njihov izabranik dobio pozamašan ček za pobjedu na turniru. Uvijek bi se pojavile baš tada. Istina, bilo je i izuzetaka.
Jednom je Talj bio zaljubljen u jednu cirkusku akrobatkinju. Kasnije su se razišli i godinama se nisu vidjeli. Jednog dana djevojka je gostovala s cirkusom u Sočiju i, uoči predstave, odlučila da se malo zapljiva u moru. Otplivavši nekih dvadesetak metara, iznenada je na obali primijetila Talja.
— Miša, ja sam ovdje! — povikala je. — Dođi kod mene!
Talj se obradovao i pojurio joj u susret. Međutim, tog dana more je bilo uzburkano i, načinivši nekoliko koraka, Talj je zamahnuo rukama i nestao pod vodom. Djevojka se smrtno uplašila i iz sveg glasa počela da doziva pomoć: „Brže ovamo! Talj se davi!“ Muškarci koji su plivali u blizini zaronili su i za tren oka izvukli čovjeka koji je tonuo. Velemajstor je progutao nešto vode, ali se brzo povratio. Slučajni spasioci nisu mogli da vjeruju svojim očima:
„Gledajte, pa to je stvarno Talj…“
Napokon je sreo pogled svoje prijateljice i nasmiješio se:
— Kako mi je drago da te vidim!
— Mišenjka, dragi, zašto si ulazio u tako nemirno more kad ne znaš da plivaš?
— Draga, pa ti si me pozvala…
Početkom devedesetih godina Talja je neodvojivo pratila Lenjingrađanka Marina Filatova. Na mnoge Mihailove ljubavne avanture njegovi prijatelji (a ko se nije smatrao njegovim prijateljem?!) gledali su s blagom popustljivošću, ali je Marina, čini se, izazivala opšte negodovanje. Da, ukusi i sklonosti šahovskog genija ponekad su iznenađivali okolinu. Ipak, u tragičnim mjesecima 1992. godine Marina se ponašala besprijekorno — čuvala je i spašavala bolesnog Talja, a u posljednjim danima preuzela je na sebe najteže obaveze, s kojima se ne bi nosila nijedna medicinska sestra.
Poslije smrti voljenog čovjeka udala se i rodila sina, kojem je, naravno, dala ime Miša. I gotovo odmah poslije porođaja napustila je muža. Više joj nije bio potreban: sada se u njenom životu ponovo pojavio Mišenjka i u njemu se skoncentrisao sav smisao njenog postojanja. Ta priča je toliko dirljiva da podsjeća na božićnu pripovijetku.
Kod Talja se još u mladosti pojavila prava gomila zdravstvenih problema. Ali čuvati svoje zdravlje nije mu bilo pravilo. Naprotiv, činio je sve da uništi samog sebe: cigareta mu nikad nije izlazila iz ruku, bio je veliki ljubitelj alkohola, a o njegovim pretjeranim interesovanjima za ljepši pol da i ne govorimo.
Talj je preminuo u jednoj moskovskoj bolnici, imao je svega pedeset i pet godina (isto koliko i Petrosjan, koji je preminuo osam godina ranije). Marina je bila jedina žena koja je bila uz njega u posljednjim trenucima. A Gelja, koja je tog jutra stigla iz Kelna, lutala je Moskvom u potrazi za lijekovima koji više nisu mogli pomoći. (O tome da je njen muž ozbiljno bolestan, saznala je tek dva dana prije smrti.)
Sin Georgij je imao problema s vizom i stigao je u Moskvu tek tri sata nakon očeve smrti. Pozvao je majku, koja u prvi mah nije mogla da povjeruje u tragediju. Salli je shvatila da i ona u tim danima mora biti uz Mihaila i odmah je poletjela. Sahrana je održana u Rigi, gdje je prevezen kovčeg s tijelom šahovskog kralja. Tako su se obe Taljeve supruge — prva i posljednja — našle zajedno, obje u svojoj domovini. Marina, naravno, nije bila prisutna.
Jednom, dok su Salli i Mihail još bili mladi, Talj se našalio: „Ako ikada umrem, spomenik na moj grob ćeš morati da postaviš ti.“ Zapanjujuće, ali tako je i ispalo. Šest godina nakon Mihailove smrti, kada je Salli stigla u Rigu i posjetila jevrejsko groblje, bila je u šoku: na Taljevom grobu, osim šake zemlje, nije bilo ništa. „Gdje su nestali njegovi brojni prijatelji, mnogi od njih odavno su se obogatili?“ — pomislila je s gorčinom.
I 1998. godine upravo je Salli podigla spomenik šahovskom geniju.
(Nastaviće se)