Piše:


Genijalni Ukrajinac drugi je najstariji šahista među prvih 100 na svjetskoj rang-listi.
Ni godine ni trauma zbog napuštanja Ukrajine i preseljenja u Španiju nisu ugasile ogromnu strast prema šahu Vasila Ivanchuka, jednog od najboljih šahista u istoriji koji nikada nisu postali svjetski prvaci. Samo genije može sa 57 godina da se upusti u toliko veliki rizik, kao što je to Ivanchuk učinio u subotu protiv Amerikanca Fabiana Caruane, trećeg igrača svijeta, u četvrtom kolu Šahovske olimpijade u Samarkandu, u Uzbekistanu.
Ivanchuk je dva sata prije partije prihvatio da ruča zajedno sa novinarom lista EL PAÍS. Djelovao je veoma raspoloženo.
„Obožavam velike izazove, a igrati danas protiv Caruane upravo je jedan od njih. Za sada ću popiti samo čaj, malo ću pripremiti partiju, a onda ću, ako mi ostane vremena, pojesti nešto lagano“, objasnio je šahista koji je tri puta bio drugi na svijetu (1991, 1992. i 2007. godine) i osvojio bezbroj turnira.
Malo ko sumnja da bi Ivanchuk osvojio svjetsku titulu da se u njegovo vrijeme nije takmičio sa Anatolijem Karpovom, Garijem Kasparovom i Viswanathanom Anand-om. Upravo su Anand (56 godina) i Izraelac Boris Gelfand (58), uz Ivanchuka, trenutno trojica najstarijih šahista među prvih 100 na svijetu.
Nakon što je Caruana prišao stolu i uz uvažavanje pružio ruku Ukrajincu, prva dva sata protekla su u svojevrsnom odmjeravanju snaga, poput mentalnog boksa. Caruana, koji je imao bijele figure, nije želio da otvori igru jer bi time oslobodio jednog svog lovca, dok ni Ivanchuk nije žurio, pošto je prvo želio da poboljša položaj ostalih figura.
Kada je to učinio, uslijedilo je otvaranje centra, dame su razmijenjene i nastala je izjednačena pozicija. Ivanchuku je bilo dovoljno da nastavi sa normalnim potezima kako bi zadržao ugodan položaj.
Ali takav oprezan pristup ne priliči genijima. Odjednom je 25. potez Ivanchuka privukao pažnju šahista koji su prolazili pored njihovog stola dok su čekali da protivnici odigraju svoje poteze. Bio je to pravi bljesak kreativnosti, elegantan, ali objektivno nepotreban: Ivanchuk je žrtvovao figuru na duži rok, u veoma složenoj situaciji koju je bilo teško procijeniti, računajući na bolju koordinaciju svojih figura.
U pres-sali računari su pokazivali da je žrtva bila ispravna. Međutim, računari ne poznaju problem vremenske oskudice. Ivanchuk je počeo da ostaje bez vremena i na kraju je poklekao u 42. potezu, kada je propustio relativno jednostavnu mogućnost koja bi održala ravnotežu.
Ukrajinac je nastavio da se bori, ali Caruana je bio neumoljiv. Ivanchuk je predao u 69. potezu, nakon pet sati borbe dvojice vrhunskih šahista koji nikada nisu postali svjetski prvaci.
Caruanu su potom odveli na antidoping kontrolu, jer je izabran žrijebom. Kada se vratio, još ne znajući šta su računari pokazali o partiji, rekao je novinaru:
„Veoma mi je teško da izdvojim ključni trenutak, jer je cijela partija bila veoma složena. Zapravo, sama žrtva može biti jedan od ključnih trenutaka, jer nije bila neophodna. Ali nisam siguran ni ko je poslije nje bio bolji. Moram to pažljivo da analiziram.“
U međuvremenu, Ivanchuk je i dalje nepomično sjedio u stolici i gledao u plafon, kao što često radi, mentalno ponavljajući partiju u potrazi za greškom koju nije uspijevao da pronađe.
Dvadesetak minuta kasnije ustao je i veoma polako krenuo prema izlazu iz ogromne dvorane. Prošao je pored nekoliko partija koje su još trajale i pogledao ih, ali je očigledno i dalje bio zaokupljen svojom partijom.
Kada se približio izlazu, prihvatio je da podijeli svoja razmišljanja, na besprekornom španskom jeziku. Ivanchuk govori sedam jezika, a razumije još nekoliko:
„Pretpostavljam da će računari reći da je moja žrtva bila ispravna. Ali, naravno, potrebno je vrijeme da se takva odluka dobro sprovede, jer je riječ o dugoročnoj ideji, a ja to vrijeme nisam imao. Poslije toga nisam siguran. Postoji nekoliko trenutaka u kojima vidim alternativne mogućnosti, ali sve je veoma konfuzno.“

Ipak, ubrzo se pojavio snažan znak da je genije, uprkos porazu, bio relativno zadovoljan svojom partijom. Kada je izašao u prostor gdje publika čeka svoje šahovske idole, prihvatio je da se fotografiše i potpisuje autograme svima koji su mu prišli, a bilo ih je iz najrazličitijih krajeva svijeta.
Mnogi od njegovih obožavalaca bili su veoma mladi i vjerovatno nisu poznavali dugu listu dostignuća koja čine njegovu blistavu karijeru. Ali očigledno su prepoznali velikog i omiljenog šahovskog genija.
U tom slučaju, godine nisu važne.