Genna Sosonko: Moja svjedočenja (92.nastavak)

Moskva 2003.

12.juna 1975. Eve i ja održavali smo simultanku u Groningenu. Taj datum dobro pamtim: Profesor se upravo vratio iz Talina, gde je 10. juna bio na sahrani Paula Keresa, prijatelja i rivala još iz predratnih vremena.

Simultanka nije bila laka. Igrali smo u studentskom klubu, gde su mladići sa tada modernom dugom kosom stavljali duvan na papir za cigarete i vješto, lagano vlažeći pljuvačkom, motali prave cigarete. Za njih nije postojala autoritativna figura; igrali su Volšski gambit, pokušavajući čim prije da dovedu svog konja na d3; mnogi su posle odigranog poteza gledali ka nepostojećim satovima, što je otkrivalo iskusne turnirske borce. Ukratko, bila je to teška simultanka, i Eveu je, naravno, bilo još teže nego meni.

U kupeu voza na putu ka Amsterdamu odmah je izvadio fasciklu koju je uvijek nosio sa sobom, izvadio gomilu dokumenata i zaronio u čitanje, povremeno praveći bilješke. „Za nekoliko dana je sjednica Izvršnog odbora FIDE, i moram sve da dovedem u red“, rekao je kad je video moj zbunjeni pogled. Veče je već bilo kasno, ali Eve nije izgledao umorno, naprotiv, bio je zadovoljan: šahovski praznik u Groningenu uspio je, sada je na putu kući, piše, radi, i vrijeme ne prolazi uzalud, voz se kreće, i on radi…

Kad smo već prilazili stanici, pogledao je na sat i počeo nešto da priča sa kondukterom: „Voz kasni, i bojim se da će žena, ne čekajući me, otići kući“, objasnio je.

„Pa, šta sad, Profesore,“ oprezno sam rekao, „onda ćete uzeti taksi.“ Eve me je pažljivo pogledao: „Tramvaj broj četiri ide do mog doma, gospodine Sosonko.“ Broj četiri amsterdamskog tramvaja i dalje ide istom rutom, a od njegovog okretišta do kuće na Mensingu gdje je tada živio trebalo je još dosta da se pješači…

Prije meča sa Aljehinom, malu Ele Eve su u školi pitali: „Šta će se desiti ako tvoj otac postane svjetski prvak?“ — „Onda ćemo imati pilića za ručak“, odgovorila je djevojčica.

Nakon pobjede u meču, Eve je na Florovu ponudu da odmori mjesec dana na Rivijeri odgovorio: „Nemam ni novčić da stignem do stanice.“ Nije imao para ni za taksi posle pobjede u poslednjoj partiji meča, tramvaji nisu vozili zbog jakog snijega, i krenuo je kući pješke. Četrdeset godina kasnije Eve je, naravno, mogao sebi da priušti taksi, ali stvar nije bila u novcu. Označiti ga kao škrticu bilo bi netačno. Pojmovi „štedljiv“ ili „ekonomičan“ bliži su istini, ali ni oni u potpunosti ne oslikavaju suštinu stvari. Njegov gotovo asketski način života nije bio posljedica nedostatka materijalnih sredstava — u poslednjim decenijama života mogao je mnogo da sebi priušti — već vaspitanja i unutrašnjeg stava potpune nezavisnosti od životnih okolnosti. Ovdje je svoju ulogu odigrala kalvinistička sredina u kojoj je odrastao, skroman život u porodici školskog nastavnika i čitav skup pojmova koje najviše oslikava holandska reč „fatsoen“ (“pristojnost” ili “moralnost”).

Bio je uvijek uredno i vrlo uobičajeno obučen. To ga je malo zanimalo, kao i to šta je jeo: misli i brige o tome odvojile bi ga od brojnih obaveza. Nikada nije išao u restoran, obično bi večerao za pola sata, nakon čega bi se povukao sebi.
„Kod nas se kod kuće jelo u osam sati, u jedan i u šest sati naveče, a prije spavanja bi nam dali čašu mlijeka“, prisjeća se Ele Eve.
„Tokom jela, otac je uvijek slušao posljednje vijesti na radiju. Ako bi gledao neki besmisleni TV serijal, obično bi uz to radio nešto drugo. Često su bili uključeni i radio i televizor, i on je istovremeno slušao i gledao. Konstantno je bio na putovanjima, ali uslovi tokom tih putovanja su uvijek bili spartanski, izbjegavao je i najmanji komfor, u vozu nije uzimao ležaj.“

Nikada nije vodio dnevnike, ali je pažljivo zapisivao sve troškove u posebnu svesku. Nekoliko takvih sveski čuva se u centru Maksa Evea u Amsterdamu, gdje su u kolone prihoda i rashoda, urednim sitnim rukopisom, unijeti i analize šahovskih partija…

Po prirodi svog šahovskog talenta, bio je prije svega taktičar, ali kako je primijetio Karpov, pregledajući jednom Eveove partije u potrazi za materijalom o temi žrtvovanja kraljice, nije pronašao nijednu takvu u njegovim partijama.
Krogijus piše da je Eve imao „izraženo preuveličan i poštovan odnos prema materijalu. Treba reći da je mnogo grešaka Eve napravio, i ne samo u otvaranju, upravo zbog preuveličavanja uloge materijalnog faktora.“
Odraz životne koncepcije? Ne sasvim. Čak i kada mu je jedini izvor prihoda bila plata profesora matematike u ženskoj gimnaziji, uvijek bi mu neko dolazio u goste. Smislov se i danas sjeća tri divna dana provedena u Amsterdamu, kada je ostao s Keresom poslije nekog turnira u Eveovoj kući. Sredstva za njegova brojna putovanja širom svijeta kao predsjednika FIDE obično su dolazila iz Eveovog fonda, koji je on sam dopunjavao odigravanjem simultanki, predavanjima, i pokaznim partijama.

Mogao je kući da ode poslije teške simultanke tramvajem, ali bi već narednog dana bez razmišljanja dao značajnu sumu novca za neki cilj za koji je smatrao da je ispravan i koristan. Često je pozajmljivao novac šahistima kojima je trebao, kao što su Davidsen, Landau i Van den Berg, iako je znao da će možda dugo, jako dugo čekati da mu vrate pozajmljeno.

Krajem 70-ih osnovan je komitet da pomogne Janu Timanu u borbi za svjetsko prvenstvo, a Eve je postao jedan od njegovih članova. Podržavao je komitet lično, plaćajući znatne iznose iz svog džepa, ali je izbjegavao da to ističe u javnosti. Očigledno je želio da nastavi tradiciju Eveovog komiteta: „Meni su tada pomogli, sad je red da i ja pomognem.“ U njegovom pogledu na svijet to je bio dug (ključni termin za razumijevanje suštine Evea) i ispravno u svakom smislu: za Timana, za šah, za Holandiju. Posljednja riječ nije bila prazna fraza za Evea. Ćerke se sjećaju da su ga vidjele uplašenog samo jednom u životu — 15. maja 1940. godine: „Još nismo otišle u školu — otac je sjedio u fotelji dok ga je brijao brijač, koji bi mu inače dolazio ujutro. Radio je bio uključen i otac je čuo vijest o kapitulaciji Holandije.“

(Nastaviće se)