
Spartak – šampion
Kasnije iste godine ekipno prvenstvo SSSR-a prvi put je odigrano zvanično. Nežmetdinov je nastupio za reprezentaciju sportskog društva „Spartak“ i ostvario najbolji rezultat na svojoj tabli, pobijedivši, između ostalog, i u odlučujućem susretu protiv glavnih konkurenata na tabeli — ekipe sportskog društva „Nauka“. Pošto su ekipe imale isti broj poena, pobjeda u međusobnom duelu donijela je „Spartaku“ zlatne medalje.
Pobjede za pobjedom
Godine 1955. Nežmetdinov je u ekipnom prvenstvu SSSR-a već predstavljao reprezentaciju RSFSR-a i ponovo bio najbolji na svojoj tabli, osvojivši drugu uzastopnu šampionsku titulu.
U 1954. i 1956. godini Kazanjac je, pored tri lične zlatne medalje šampiona RSFSR-a, dodao i dvije srebrne, oba puta započinjući turnir slabo, a završavajući ga veoma jako.
Prvenstvo SSSR-a
U februaru 1957. godine Nežmetdinov je igrao u finalu XXIV prvenstva SSSR-a. U šestom kolu, susrevši se sa tada vodećim u turniru Mihailom Talj jem, uspio je brzo da opovrgne rizičnu igru crnog u otvaranju i u 18. potezu, u teškoj poziciji, Talj j je bio primoran da se preda. Kasnije je kazanjski šahista u cajtnotu izgubio od velemajstora Davida Bronštajna, ali je u 13. kolu pobijedio drugog velemajstora, Borisa Spaskog.
Usprkos tome, nije uspio da se plasira među deset najboljih, a Talj , koji je od njega izgubio, na kraju je postao šampion.
U narednim godinama Nežmetdinov je povećao broj svojih titula šampiona RSFSR-a na pet. Posebno jako je nastupio 1958. godine, kada je na tabeli ispred sebe ostavio šest tadašnjih i budućih velemajstora i dva kola prije kraja odvojio se od pratilaca za dva poena; poraz u pretposljednjem kolu od Sverdlovčanina V. Strekalovskog smanjio je tu razliku, ali nije mogao da spriječi konačnu pobjedu Kazanjca.
Najbolja partija u karijeri
Partiju sa tog prvenstva RSFSR-a, odigranu u staroindijskoj odbrani protiv Polugajevskog, Nežmetdinov je 15 godina kasnije nazvao najljepšom u svojoj šahovskoj karijeri.
Nastavak slavlja
Na ekipnom prvenstvu SSSR-a iste godine Nežmetdinov je igrao u reprezentaciji RSFSR-a na prvoj tabli, osvojivši 4½ poena iz 8 — treći rezultat među devet učesnika, od kojih je sedam imalo velemajstorsko zvanje.
Takođe je bio najbolji u polufinalu XXVI prvenstva SSSR-a, održanom 1958. godine u Rostovu na Donu, ostvarivši najviše pobjeda i tek u finišu dozvolivši Borisu Spaskom da ga sustigne.
U finalu prvenstva SSSR-a Kazanjac je u mnogim partijama preuzimao inicijativu, sticao prednost, ali je u završnici, nakon četiri sata za tablom, pravio greške i gubio poene.
Tek u posljednjem kolu, pobijedivši Moskovljanina Nikitina, napustio je posljednje mjesto na tabeli. Neuspjeh Nežmetdinova Jakov Damski objašnjava starosnim faktorom: na tom turniru tatarski majstor bio je stariji od svih ostalih učesnika.
Vrhunac uspjeha kazanjskog šahiste pao je u period 1956–1958. godine. Upravo tada je Nežmetdinov imao najbolje rezultate na turnirima, uključujući i one sa učešćem velemajstora, i tada je sam dostigao velemajstorski nivo igre.
U krugu najboljih
Internet-sajt Chessmetrics, prilikom računanja ELO koeficijenata za šahiste iz prošlosti, u tom periodu svrstava Nežmetdinova na 21. mjesto u svijetu (rejting 2706).
Nedostatak turnira sa normom
Razlog zbog kojeg kazanjski šahista nije dobio velemajstorsku titulu očigledno leži u odsustvu u to vrijeme u SSSR-u turnira sa velemajstorskom normom i nemogućnosti da nastupa na takvim takmičenjima u inostranstvu.
U periodu od 1954. do 1959. godine u Sovjetskom Savezu velemajstorsku titulu dodjeljivano je samo tri puta — Spaskom (1955), Viktoru Korčnoju i Talju (1957).
Mišljenje igrača
Sam Rašid Gimbatovič smatra da je kasno počeo da igra, a solidnu teorijsku bazu stekao gotovo 20 godina kasnije nego velemajstori savremenici. I ne smijemo zaboraviti da je jedan od najzanimljivijih napadačkih šahista morao šahovske vijence dijeliti sa jednako uspješnim šahistom u damama, tokom dugih, dugih, ali prelijepih godina.
Nastupi 1960–1964
Prvenstvo RSFSR-a 1961. godine u Omsku Nežmetdinov je započeo sa 2 poena u 6 kola, ali je u posljednjih 8 partija osvojio 7 poena i podijelio 2. mjesto sa još četiri učesnika.
Pošto je ovaj turnir služio kao polufinalni kvalifikacioni ciklus za prvenstvo SSSR-a, u koji su se plasirali samo vlasnici prva dva mjesta, srebrni laureati odigrali su u Dubni dodatni duel za posljednju kartu, koja je pripala šahisti iz Kazanja.
Nakon toga, u Rostovu na Donu, na međunarodnom Memorijalu Čigorina, uvjerljivo je igrao protiv stranih majstora (5½ poena iz 6), vodio do polovine turnira, a na kraju je za pola poena izgubio od međunarodnog velemajstora Marka Tajmanova.
U finalu prvenstva SSSR-a „vječnozeleni“, kako ga je nazvao jedan komentator, Nežmetdinov je nanio još jedan poraz, ovog puta upravo Talju, koji je nedavno izgubio titulu svjetskog šampiona.
Te partije se Talj sjetio nekoliko godina kasnije, kada ga je novinar iz Jugoslavije upitao koji dan svog života smatra najsretnijim. Odgovor je bio paradoksalan: „To je bio dan kada sam izgubio od Nežmetdinova.“ Njihova partija je proglašena najljepšom na prvenstvu u Sočiju. Ona je „prodrmala“ Talja: dok je do tada većina njegovih partija završavala remijem, poslije partije sa Nežmetdinovom nije bilo nijednog remija — pet pobjeda protiv jednog poraza.
U istom prvenstvu, svoju najtežu partiju označio je i Boris Spaski: po riječima velemajstora, protivnik ga je potpuno nadigrao, a konačni remi je bio za njega „poklon“.
Prvenstvo SSSR-a 1961. godine označilo je početak perioda kada Nežmetdinov, iako više nije pokazivao svoje najviše sportske rezultate, nastavlja da razvija šah kao umjetnost.
(Nastaviće se)