
Moskva 2003.
Karakteristično je da sudbina često sluša ljude s takvim karakterom:
ostavljala bi ga s lošijim koeficijentom pri dijeljenju mjesta koje vodi u sljedeću fazu, ili bi mu stalno nedostajalo pola poena za ispunjenje norme za velemajstora.
„Mora da se baš meni ovo desi!“ – često je govorio Bagirov.
I zaista:
nevjerovatan splet rezultata posljednjeg kola često bi izmijenio tabelu tako da bi ga lišio i najmanje nagrade.
Tokom žrijebanja koje je trebalo da odredi učesnika završnog dijela Kupa SSSR-a, Bagirov, iako je imao veliki izbor manje poznatih protivnika, izvukao je tablicu s imenom Talja i s izrazom „ništa čudno, drugo i nisam očekivao“ pokazivao je publici, tužno odmahujući glavom.
Glasine da u vozu kojim je obično putovao za Njemačku nije bezbjedno, potvrdile su se: žrtva noćne pljačke, uprkos svim preduzetim mjerama opreza, bio je upravo Bagirov.
Za početno doba koje daje pravo da se učestvuje na svjetskom prvenstvu za seniore, nedostajalo mu je nepunih dvije nedjelje.
„Zamisli samo, svega dvije sedmice! Pa šta mi je trebalo da se malo požurim prije šezdeset godina!“ – žalio se Bagirov, a u glasu mu se osjećala uvrijeđenost djeteta koje pati jer još nije dostiglo godine potrebne za gledanje filma za odrasle.
Ipak, smatram da su i Bagirovov skepticizam, i njegov pesimizam počivali na temeljima zdravog optimizma.
Uspjeh je lako primjećivao kod drugih:
„Da, vaš van Basten je dao lijep gol, svaka čast.
Ali daj mu još sto puta da šutira iz te pozicije, kladim se – ne bi uspio. Imao je sreće!“ – uzbuđeno je govorio Bagirov, misleći na gol koji je Holanđanin dao u finalu Evropskog prvenstva 1988.
I tu se čuo poznati refren: „Drugima sreća dolazi“.
Ipak, vjerujem da je duboko u sebi vjerovao u sreću, u konačni uspjeh.
Bez takve vjere nije moguće igrati šah na profesionalnom nivou, a kamoli onako kako je igrao on.
Sve uvrede i nepravde – bilo stvarne ili umišljene – Volođa je potiskivao u sebi, ali ga je ponekad preplavljivalo, pa bi ono dugo potiskivano izbijalo na površinu.
„Ti mene izvini…“ – govorio bi tada Bagirov, pa iznosio misao koja ga je tištila ili mučila duže vrijeme.
I to „ti mene izvini“, koje bi se ponavljalo kao refren kroz njegov monolog, imalo je funkciju engleskog „Dear…“ u pismima – nakon kojeg možeš da kažeš šta god hoćeš i kako god hoćeš.
U posljednjim godinama, takvi ispadi dešavali su se i tokom takmičenja, i njegov glasni bas čuo se u svim uglovima turnirske sale.
Mladi ljudi koji su ga znali samo sa open-turnira mogli su steći utisak da imaju posla sa skandal-majstorom ili svađalicom.
Iraida Bagirova:
„On je bio kavkaski čovjek, govorio je glasno, iako to sam nije primjećivao, mogao je planuti, brzo se iznervirati, izgovoriti bog zna šta, ali bio je i mek – poslije bi ga bilo stid, tražio bi oproštaj.
Nije bio zlopamtilo, nije bio zloban, i sve mu se praštalo, jer je bio – dobar.
I bio je veoma odgovoran: za svih trideset sedam godina koliko smo proveli zajedno, nijednom nije zakasnio, čak ni petnaest minuta!“
Često je pominjao svoju ženu.
Ljetos, dok smo sjedili u vrtiću kraj moje kuće, uzdahnuo je:
„Lijepo ti je ovdje… Šteta samo što moja Ira nije ovdje. Ti, eto, ne znaš, ali ona bi odmah rekla kako se ova biljka zove. I ova druga takođe…“
Iraida Bagirova:
„On je znao da mi izjavi ljubav – meni, starici. A sada, kada ga više nema, ja hoću da njemu izjavim ljubav, jer to nikada nisam radila. Ali sad više ne mogu.“
Pred kraj života, dobio je novi refren.
„Koga to sada zanima?“ – govorio bi s grimasom, odgovarajući na moja pitanja koja su mu djelovala naivno ili besmisleno.
„Razmisli malo o čemu pričaš? O kakvim zaslugama za letonski šah je riječ? Koga to danas zanima?
Ako su čak i Maestra, koji je i rođen u Rigi, i govorio je letonski – izbacili iz federacije, kakve zasluge mogu imati ja?“
Poslije preseljenja u Rigu, kroz njegove ruke su prošli praktično svi letonski šahisti: Vitolinš, Lanka, Šabalov, Širov.
Aleksej Širov:
„Vladimir Konstantinovič mi je bio trener od 1986. do 1989. godine. Na putovanjima smo uvijek bili u istoj hotelskoj sobi. Tako je bilo i u Moskvi, kada smo se Piket i ja usavršavali kod Botvinika, i na Svjetskom prvenstvu za kadete, i na drugim turnirima.
Kasnije sam počeo da radim s Lankom, pa su se naši odnosi učenik–učitelj pretvorili više u partnerske. Ali naši odnosi su uvijek ostali vrlo prijateljski. Bio je briljantan analitičar i savršeno je razumio igru.
Kad bi Bagirov dao ocjenu u analizi, to je bila završna riječ – njegov sud je bio konačan.”
Često smo razgovarali telefonom – Bagirov je redovno pisao teorijske članke za „New in Chess“, i oni su bili veoma kvalitetni.
Viđali smo se na Olimpijadama, a češće – kod mene kući u Amsterdamu, gdje bi dolazio poslije nekog otvorenog turnira u Holandiji.
U starim vremenima, kada bi se putovalo u inostranstvo, iskusno oko carinika gotovo uvijek bi izdvojilo njega iz mase, i on bi završio na pregledu, bacivši pogled ka kolegama šahistima koji su nesmetano napuštali aerodromsku salu:
„Ništa drugo nisam ni očekivao.“
Danas je po Evropi putovao isključivo vozom ili autobusom – letenje je postalo preskupo.
Jednom je rekao: „Već sam i zaboravio put do aerodroma, ne sjećam se kada sam posljednji put letio.“
Vladimira (Volođu) sam obično sretao na stanici, i već izdaleka sam primjećivao njegovu figuru — teško ju je bilo ne primijetiti: čak i u egzotičnom amsterdamskom vrtlogu on se isticao svojim izgledom.
Postao je nešto poguren i prosjedio, ali je impresivan izgled zadržao; podsjećao je sada pomalo na indijskog gurua, a kad je ošišao kosu na kratko, počeo je ličiti na Šona Konerija u njegovim posljednjim ulogama.
U svemu ostalom, Bagirov je izgledao kao običan učesnik otvorenih turnira. Bio je obučen prikladno za sezonu – sportska jakna, patike; u hladnije doba godine – kapa na glavi, a preko ramena velika planinarska torba.
U njoj se moglo naći sve što je potrebno za jednog putujućeg šahistu: grejač za vodu za pripremu čaja ili kafe, prenosivi računar, nekoliko svesaka ispisanih varijantama otvaranja i analizama, magnetne rigske šahovske figure – neizostavni saputnik svih njegovih putovanja, pakovanje letonskih cigareta, velika plastična flaša s vodom.
(Nastaviće se)