Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ČETVRT VIJEKA IZMEĐU DVA RAZGOVORA S KASPAROVOM (nastavak)
— Garri, zašto pisci mogu blisko da se druže, čak i da navijaju jedni za druge, dok prijateljske posjete jednog velemajstora drugom sve češće postaju izuzetak?
— Vi napišete dobru priču i svima će biti zadovoljstvo da je pročitaju. A uspješan potez šahiste, naročito matni napad, teško da će obradovati njegovog partnera. Tu i tražite korijen zla. Nažalost, konkurencija za tablom ponekad se prenosi i na ljudske odnose. Tu se ništa ne može — velemajstori su prije svega suparnici, često i nepomirljivi. Borba je borba, a razni konflikti su neizbježni. Tim prije kada je riječ o najjačim igračima. Svi su oni skoncentrisani na malom prostoru i interesi se, htjeli-ne htjeli, sudaraju.
— Vjerujete li da ćete se jednog dana boriti u meču za šahovsku krunu s Anatolijem Karpovom — u meču koji svijet iščekuje? (Mnoga pitanja sam izbacio iz intervjua — previše je vode proteklo od tada. Ali ovo pitanje, iako danas djeluje naivno, odlučio sam da ostavim…)
— Nažalost, takva mogućnost je izvan mog predviđanja. O onome o čemu silno sanjaš, rijetko se ostvaruje. Vidjećemo kako će se stvari odvijati, kako će se okolnosti složiti. Previše prepreka još treba savladati, a uz to moja igra zavisi od mnogo razloga — forme, raspoloženja, vremena. Evo, za koju godinu, ako u međuzonskom turniru sve bude kako treba, moći ćemo se vratiti tom pitanju.
— Gotovo ste prestali da gubite. Zar u igri više nema nikakvih slabosti?
— Nažalost, nedostataka još ima.
— Koji su to?
— Hajde da ih se prvo riješim, pa ću ih onda nabrojati!
— Garri, u čemu je tajna vašeg talenta?
— Bojim se da tu neću moći da zadovoljim vašu radoznalost. Nemojte to shvatiti ni kao samouvjerenost, ni kao lažnu skromnost, ali ponekad mi se čini da su potezi koje povlačim na tabli prilično prirodni i da ih može povući svaki šahista. Ne, zaista se ne usuđujem da objašnjavam sposobnosti koje su mi date.
— Ali neke elemente je ipak moguće izdvojiti, na primjer pamćenje?
— Moje pamćenje ima osobinu magnetne trake — sve nepotrebno brzo se briše. Intuicija me prilično rijetko iznevjeri, mogu da se oslonim na nju. Šta još? Gotovo da ne pravim previdе, trudim se da ne upadam u cajtnot, daleko računam varijante.
— Tim kvalitetima raspolažu i drugi šahisti — rizikovao sam da djelujem pretjerano uporan. — Ali vi ste se zapanjujuće brzo probili…
— Mnogo sam radio.
— A vaša enciklopedijska znanja — kada i kako ste stigli da ih steknete?
— Mnogo sam radio.
Razgovor je umorio obojicu. Bilo je vrijeme da se pređe na pitanja koja ne zahtijevaju veliku koncentraciju, a spisak još nije bio iscrpljen.
— Garri, juče sam šetao bulevarom, divio se Kaspijskom moru i odjednom primijetio: na klupama mnogi igraju tavlu i domino, a šah — gotovo niko…
— Prošetajte onda našim intelektualnijim parkom, ovdje, u Armenikendu. Po lijepom vremenu — a ono je kod nas u Bakuu gotovo uvijek odlično — stotine ljudi, i mladih i starih, čitave dane ne ustaju od šahovske table. Nećete naći nijednu slobodnu klupu! U djetinjstvu sam i sam ne jednom bježao ovamo s časova. U tom parku vodio sam svoje prve šahovske bitke s odraslima.
— Kako mislite, da li su se vaše sposobnosti mogle ispoljiti u nekoj drugoj oblasti?
— Nisam o tome mnogo razmišljao. Možda u egzaktnim naukama? U nižim razredima zanimao sam se za matematiku, naročito za Bulovu algebru. Ali sam uvijek osjećao sklonost ka umjetnosti i, ako se uzme u obzir prirodna intuicija, šah je, vjerovatno, najuspješniji izbor.
— Već smo govorili o književnosti. Hajde da zaokružimo kulturnu temu. Teatar, muzika, ples… Ništa protiv da sve bude u jednom pitanju?
— Onda će i odgovor biti opšti. Kod kuće se trudim da ne propustim nijednu pozorišnu premijeru. Damu vodim ne tako sigurno kao moj šahovski mentor Botvinik — on je svojevremeno plesao sa samom Ulanovom. Što se muzike tiče, više volim laki žanr; ritmične melodije uvijek prate moj rad. Uz takvu pratnju mi ponekad na pamet padnu vrijedne šahovske ideje.
— Garri, kruže glasine da vi…
— „Kruže glasine ovdje i tamo, a bezube starice ih raznose po umovima“, zapjevao je velemajstor lijepo postavljenim glasom.
— Volite Visockog? — iskoristio sam njegovu dosjetku.
— Kad sam saznao za njegovu smrt, dugo nisam mogao da dođem sebi. Spreman sam da slušam Visockog danonoćno, desetine njegovih pjesama znam napamet.
— Garri, da li vam je u planu da se preselite u Moskvu?
— I ovdje mi je dobro. Takva mi je, znate, pomalo konzervativna psihologija.
(S velikom tugom, u ovo naše davno intervju moram unijeti značajnu i gorku dopunu. Kao što je poznato, konflikt između Azerbejdžana i Jermenije, tragični događaji koji su se dogodili 1990. godine u Bakuu, naveli su Kasparova na dramatičnu, ali prisilnu odluku. Zajedno sa svim članovima porodice napustio je grad u kojem je proveo djetinjstvo i mladost, grad kojem je bio čitavom dušom privržen, i preselio se u Moskvu. Tako je tužno završila njegova bakuanska etapa života.
„Takvog grada više nema,“ odgovorio je Kasparov kada su ga kasnije pitali za Baku. „Grad nisu kamenje, grad je atmosfera i ljudi koji su se tamo rodili.“)
Zavirih u svoje bilješke i rekoh:
— Bićete iznenađeni, ali sva moja pitanja iz nekog razloga su se iscrpila, spisak je potpuno završen.
— Iz nekog razloga? A razgovaramo već tri sata, ako ne računamo vrijeme dok ste podešavali magnetofon! Zaista, dugme je kliknulo i druga kaseta bila je snimljena s obe strane.
Razgovor je završen, a s njim i moja posjeta Kasparovima. Spakovah svoju tehniku u portfelj, pojedoh posljednju grozd vinove loze, razmijenih oproštajne riječi s Klarom Šagenovnom i iziđoh na ulicu.
Već je polako padala noć, i Garri se ponudio da me otprati do stanice autobusa. Šetali smo ulicom, a ja ne mogoh ne primijetiti njegovu sportsku razvijenost, lagan, elastičan hod. Nije slučajno što su plivanje, trčanje i fudbal zauzimali u dnevnom rasporedu budućeg šampiona gotovo toliko vremena koliko i šah. Na vratilu je Garri mogao da se podigne dvadeset puta, i teško da bi iko od velemajstora mogao da mu parira u ovom takmičenju.
— Zaista protrčavate „stotku“ za 11 sekundi bez ikakve pripreme? — upitah Garija kada smo se približili stanici. Kao bivši sprinter znao sam da je to ozbiljan rezultat, blizak prvom razredu.
— Molim vas. Možemo probati i sada.
Ali u jednoj ruci držah portfelj s magnetofonom i smatrаh da je razumno odustati od trke.
Stigoše autobus, pozdravismo se, i ubrzo sam bio u svojoj sobi. Jedva sam čekao da provjerim kako je ispao snimak. Kvalitet je bio savršen. Stavih magnetofon zajedno s kasetama u kofer i počeh se spremati za sutrašnje izlaganje. Nekoliko dana kasnije konferencija je završila, a i moja službena posjeta Bakuu se privela kraju…
(Nastaviće se)