Moskva 2003.
Centralni šahovski klub 1988, Mihail Botvinik ispred mladog Piketa i Širova. Pored Botvinika Genna Sosonko, a između Vladimir Bagirov
Otvaranja koja ulaze u repertoar jednog velemajstora ne samo da moraju da mu odgovaraju po stilu — on mora da osjeća svaki njihov nijansu, svaku finesu. Za Bagirova su to bila tri otvaranja: Aljehinova odbrana, Karo-Kan i slavenska odbrana.
Ali prije svega — Aljehinova odbrana.
Smislov se prisjeća Bagirovljeve priče o tome kako mu se Aljehin jednom lično ukazao u snu i izričito mu preporučio da proučava i redovno koristi njegovo otvaranje.
Već pred kraj karijere, Bagirov je dao prizemnije objašnjenje:
„Sjećam se kako je sve počelo. Bila je to 1946. godina. Sasvim slučajno mi je u ruke dospio broj časopisa Šah u SSSR-u, u kojem je iskusni majstor Vladas Mikenas pisao o Aljehinovoj odbrani. Otvaranje mi se odmah dopalo. Kao — bijeli napada, prelazi centar table, ali onda nekako iznenada zaglavi i često ne uspijevaju da održi svoje moćne bastione. Počeo sam da radim na njemu, ali godinama nisam imao hrabrosti da ga igram. Nisam tada mislio da će to ‘neozbiljno’ otvaranje postati moje glavno oružje protiv 1.e4 i da će mi vjerno služiti čitavog života.
Ne mogu reći da bez uspjeha: danas moji protivnici, kad god imaju izbor, jednostavno više ne otvaraju partiju kraljevim pješakom.“
Bagirov je bio najbolji poznavalac tog otvaranja na svijetu, odigrao je oko 500 partija Aljehinovom odbranom i napisao monografiju „Aljehinova odbrana“, koja se i danas smatra klasičnim djelom.
Nastanak te knjige, kao i početak svoje spisateljske djelatnosti, pripisivao je slučaju. Jednom je, svraćajući kod poznatog majstora i teoretičara Jakova Borisoviča Estrina, Bagirov u njegovoj radnoj sobi vidio policu potpuno popunjenu knjigom „Dvopotezna odbrana“ — na ruskom, njemačkom, španskom, engleskom…
„Vi ste kao Lenjin!“, nasmijao se Bagirov.
„Probajte i vi, Volođa. Vi ćete sigurno uspjeti“, ohrabrio je goste domaćin.
Godinu dana kasnije pojavila se knjiga „Aljehinova odbrana“.
Nakon nje je objavljena i monografija „Englesko otvaranje“, takođe prevedena na brojne jezike. To su vrlo dobre knjige, napisane od strane stručnjaka, jasno i s ljubavlju. Osnovu su činile Bagirovljeve vlastite analize, zabilježene sitnim rukopisom u brojnim sveskama koje su se čuvale kod njega sve do posljednjih dana. Korijeni te pedantnosti i radne etike vode porijeklo iz njegovog djetinjstva u Bakuu.
Već kao velemajstor, Bagirov se prisjećao:
„U godinama kad sam pravio prve korake u šahu, šahovske literature gotovo da nije bilo. Danas je to teško zamisliti, ali, recimo, Rabinovičevu knjigu o završnicama, kao šahista druge kategorije, prepisao sam rukom za samo nekoliko dana.“
Jednom sam prisustvovao raspravi između dvojice tada najboljih poznavalaca Aljehinove odbrane — Bagirova i Alburta — i čak sam se usudio par puta predložiti neki potez.
Na rastanku, Bagirov mi je poklonio svoju knjigu, potpisavši:
„Sa željom da savladate ovo zahtjevno otvaranje.“
Sjećam se da sam mu rekao:
„U mojim godinama se ne uče nova otvaranja, treba biti zadovoljan ako ne zaboravljaš ono što inače igraš.“
– „Izvini me“, odgovorio je Volođa, „ali novo otvaranje može se naučiti u bilo kojim godinama, samo ako imaš želju.“
Tada mu je bilo pedeset godina.
Bagirov je bio zaljubljen u Aljehinovu odbranu i nekoliko puta, bilo u šali ili ozbiljno, govorio da bi na njegovom nadgrobnom spomeniku trebalo da stoji šahovska tabla s konjem — simbolom njegovog omiljenog otvaranja.
Ako želiš, mogu ti kasnije sastaviti sažetak njegovog doprinosa šahovskoj teoriji ili glavne ideje iz njegovih knjiga o Aljehinovoj odbrani. Samo reci.
Epigraf članku koji je napisao povodom svoje pedesete godine, Bagirov je izabrao riječi Seneke:
„Docendo discimus“ — Učeći druge, učimo i sami.
I to nije bilo slučajno: godinama je radio sa Polugajevskim i Taljem, šahistima koji su ga po snazi nadmašivali. Tokom priprema ta razlika se nije osjećala: emocije i uzbuđenja koja su preplavljivala Bagirova tokom partije povlačila su se u drugi plan, dok su njegove najbolje kvalitete — duboko razumijevanje pozicije i vještina analize, u kombinaciji s odgovornošću i odanošću — od njega činili idealnog sekundanta i pomoćnika.
Devet godina Bagirov je radio s Polugajevskim. To su bile godine u kojima je Polugajevski imao direktno učešće u borbi za svjetsku titulu.
Kad je Polugajevski umro, Bagirov je rekao:
„To je bio veličanstven šahista. Što sam velemajstor i sve što sam postigao u šahu, u velikoj mjeri dugujem Lavu Polugajevskom.“
Ali i u tome što je Polugajevski dugo bio jedan od najpripremljenijih velemajstora na svijetu, veliki je udio zasluge imao Vladimir Bagirov.
Na međuzonskom turniru u Subotici (1987), gdje je Bagirov bio sekundant Talju, a ja Alburtu, turnir je bio dugotrajan, s slobodnim danima i danima za doigravanje.
Gotovo svakodnevno smo Bagirov i ja išli do bazena koji se nalazio u blizini, a jednom smo čak napravili dugu šetnju oko jezera.
Privlačio je pažnju: Bagirov je imao egzotičan izgled. Bio je vrlo visok, krupan, istočnjačkog tipa, s bradom i brkovima, a imao je i impresivan dubok glas.
Sam je pričao da su ga, dok je radio kao inženjer, htjeli postaviti za šefa pogona – „takav će znati da drži radnike pod kontrolom!“
Talj je bio skeptičan prema našim šetnjama. Njegov odnos prema prirodi najbolje bi se mogao izraziti riječima:
„Priroda? To je ono gdje pilići trče nepočupani?“
Bagirov nije odustajao od pokušaja da nagovori Talja da se okupa.
Kada su svi argumenti presušili, posegnuo je za posljednjim — kako mu se činilo, najjačim:
„Znaš, Miša, nije to bilo kakav bazen — to su sumporni izvori, dokazano — veoma su korisni za zdravlje.“
„Ah, sumporni?“, odmah je odgovorio Miša. „E pa, to me tek čeka…“
(Nastaviće se)