Genna Sosonko: Moja svjedočenja (78.nastavak)

Moskva 2003.

DOCENDO DISCIMUS

(lat. „Učeći druge — učimo i sami“)

Godine 1960, prvenstvo Sovjetskog Saveza u šahu održano je u Lenjingradu. I to kakvo prvenstvo! Kad počnete da nabrajate imena: Smislov, Bronštajn, Petrosjan, Geler, Tajmanov, Spaski, Korčnoj, Polugajevski, Averbah, Simagin… teško je stati.

Tada sam bio u posljednjem razredu škole, ali u februaru nisam mislio na nastavu: gotovo svakog dana sam bio na turniru. Sala koja je mogla da primi oko hiljadu ljudi bila je puna. Navijalo se za domaće igrače, ali Spaski i Tajmanov nisu nastupali baš uspješno, pa su pogledi Lenjingrađana bili uprti u Korčnoja. Snaga njegove igre bila je svima poznata, ali prvenstvo zemlje još nikada nije osvojio.

U 16. kolu Viktor se susreo s debitantom prvenstva i svi su se nadali da će uspeti da izađe kao usamljeni lider. Crnima je Korčnoj nadigrao svog protivnika i stekao veliku prednost. Kulminacija se približavala. 27. potez bijelih. Trebalo je da dođe do razmjene topova, a crni je imao pješaka pred promocijom. Neočekivano, Korčnoj naglo ustaje od stola i gotovo trčeći napušta scenu. Pojavljuje se tabla: „Bijeli pobijedio“. U sali šum, smijeh: demonstrator je, naravno, samo pogriješio. Ali vrlo brzo se ispostavilo da greške nema: umjesto da uzme topa lovcem, Korčnoj je posegnuo za drugim lovcem koji je stajao na susjednom polju. Vrteći figuru zbunjeno, odmah je predao partiju. Nesvjesni „krivac“ poraza ljubimca lenjingradskih navijača — visoki, crnokosi mladić istočnog izgleda — samo je širio ruke.

Korčnoj je ipak pobijedio u posljednje tri partije i prvi put postao šampion zemlje. Njegov protivnik u toj dramatičnoj partiji, naravno, dobio je poklon, ali je tokom turnira igrao jako, velemajstorski, i osvojivši četvrto mjesto, pretekao je mnoge tadašnje zvijezde. To je bio Vladimir Bagirov.

Rođen je 1936. godine u Bakuu. Glavni grad Azerbejdžana bio je tada međunarodni grad. Ljudi iz Bakua, prisjećajući se tih vremena, govore da su svi oni — Azerbejdžanci, Jermeni, Rusi, Jevreji, Njemci — imali jednu nacionalnost: Bakuinac. Majka Bagirova bila je Ukrajinka, otac — Jermen. Inženjer, veliki stručnjak za naftu, bio je strijeljan 1937. godine, a mali Volođa ga nikad nije upoznao. Majka i sin su se seljakali, život je bio veoma težak.

Odmah nakon rata, Bagirov je odlučio da se bavi fotografijom u bakuanskom Domu pionira. Međutim, bilo je toliko zainteresovanih da za njega nije bilo mjesta. Morao je da se upiše u šahovski kružok, s idejom da se sljedeće godine prebaci na fotografiju. Desilo se drugačije. Igra je obuzela dječaka. Ubrzo su došli prvi uspjesi, i šah je postao najprije omiljena aktivnost, a zatim i životni poziv.

Nakon škole, Vladimir je odlučio da krene stopama svog oca. Završio je naftni institut i čak nekoliko godina radio kao inženjer, ali je ljubav prema šahu na kraju prevagnula.

Nabrajanje njegovih uspeha — 13-struki (!) šampion Azerbejdžana, pobjede i nagrade na brojnim međunarodnim turnirima, pobjede s reprezentacijom SSSR-a na evropskim prvenstvima — govore samo za sebe, ali to nije najvažnije.

Redovno nastupajući na prvenstvima SSSR-a, Vladimir Konstantinovič Bagirov se uspješno borio protiv predstavnika svjetske šahovske elite, koja se tada gotovo u potpunosti sastojala od učesnika tih prvenstava.

Nema sumnje da bi, da je nakon svog blistavog debija na prvenstvu 1960. godine učestvovao na dva-tri međunarodna turnira, brzo postao velemajstor. Ali to se nije dogodilo. Broj svjetski jakih šahista u zemlji bio je tada toliko velik, a konkurencija toliko oštra, da su na međunarodne turnire mogli ići samo najbolji od najboljih.

Zvanično je postao velemajstor tek sa 42 godine. Po današnjim standardima — prekasno, mnogi u tim godinama već završavaju šahovsku karijeru.

„Kad je nazvao kući, skakao je od sreće“, prisjeća se njegova udovica Iraida.
„Napokon. Ja sam velemajstor! Ja sam velemajstor!“ — ponavljao je stalno.
Ne treba ni reći da je današnja, prenapumpana i devalvirana titula velemajstora neuporediva s onim što je ta titula značila nekada — kada je u punom smislu opravdavala značenje riječi: „Veliki majstor“.

Bagirov je učio po partijama Akibe Rubinštajna, a na formiranje njegovog stila veliki uticaj imao je Makogonov — pozicioni šahista vrlo visokog ranga. Njegov savremeni uzor bio je Vasilij Smislov.

Nije iznenađenje što je Vladimir Konstantinovič bio akademski, pozicioni šahista. Imao je odličnu tehniku u završnici, visoku kulturu otvaranja, i bio je nevjerovatno uporan u odbrani.

Kao i mnogi igrači klasičnog, pozicionog stila, Bagirov je imao slabu tačku: gubio se u nesimetričnim, iracionalnim pozicijama, kao i u onima gdje je materijalna ravnoteža bila narušena. Misli, naviknute na logiku, nisu imale na šta da se oslone. Ali u svojim pozicijama — bio je opasan za svakoga.

Viktor Korčnoj:

„Bagirov je bio jak šahista s idejama, imao je izraženu ličnost. Nije igrao toliko da pobijedi partiju — rezultati ga zapravo nisu mnogo zanimali — već je želio da dokaže svoj koncept u otvaranju. On je živio šah, u najboljem smislu te riječi.“

Boris Spaski:

„Volođa je bio veoma dobar i osebujan šahista, a otvaranja su bila jedna od njegovih najjačih strana. Nedavno sam pregledao njegove partije igrane staroindijskom odbranom: bijelima je Bagirov tu odbranu tumačio suptilno, vrlo suptilno. Na prvi pogled izgledao je kao statičan šahista, ali je u stvarnosti bio vrlo pronicljiv — a u šahu se, uostalom, ne stiže daleko samo statikom.“

Četvrt vijeka nakon što je Bagirov zakoračio u bakuanski Dom pionira, tamo je došao jedan drugi dječak.

Gari Kasparov:

„Bagirov je bio jak velemajstor, vrlo jak, sa svojim viđenjem šaha. Uvijek je bio broj jedan u Azerbejdžanu, i pojava dječaka koji ga potiskuje na drugo mjesto bila je za Bagirova psihološki vrlo težak izazov. Blic smo igrali dosta često, ali da se susretne sa mnom na ozbiljnim turnirima — to je izbjegavao. Jednom je na ekipnom takmičenju takav susret izgledao neizbježno, ali je u posljednjem trenutku Bagirov bio zamijenjen, i morao sam da igram protiv svog tadašnjeg trenera — Olega Isaakoviča Privorotskog.

U životu sam dva puta prepustio prvu tablu, iako sam po svim parametrima trebao da budem kapiten ekipe. Možda sam zato u oba slučaja igrao lošije. Prvi put to se dogodilo 1979. godine, kada je Bagirov predvodio tim Azerbejdžana na Spartakijadi: učinjeno je to iz formalnih razloga, jer još nisam bio velemajstor. Drugi put prvu tablu sam prepustio Petrosjanu 1982. godine. Tigran Vartanovič me tada zamolio:
„Hoću, Garik, posljednji put u životu da igram na prvoj tabli“…

Bagirov je bio jedan od prvih koji je predvidio da ću postati svjetski šampion. Kada je 1976. godine među učesnicima prvenstva SSSR-a sprovedeno anketno pitanje: ko će igrati meč protiv Karpova 1984?, on je izgovorio moje ime, što je izazvalo bijesnu reakciju sovjetskih funkcionera.“

(Nastaviće se)