
Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ČETVRT VIJEKA IZMEĐU DVA RAZGOVORA S KASPAROVOM
U septembru 1980. godine otputovao sam u Baku na međunarodnu konferenciju o kibernetici. Predsjedavao je „svjetski prvak“ u ekonomiji, dobitnik Nobelove nagrade Leonid Kantorovič. Obaveza je bilo mnogo: predavanja, seminari, naučni razgovori. Ali lako je zamisliti stanje čovjeka koji piše o šahu i nađe se u gradu u kojem živi zvijezda u usponu svjetskog šaha. Ideja o susretu sa sedamnaestogodišnjim Kasparovom nametnula se sama po sebi.
Imao sam sreće: doslovno uoči toga Garri se vratio iz Dortmunda, gdje je osvojio titulu svjetskog prvaka među juniorima, a već dva dana kasnije u društvu „Znanje“ govorio je pred ljubiteljima šaha, svojim brojnim navijačima. Tamo me i dovela majka mladog velemajstora, Klara Šagenovna. A kasnije, kada se veče završilo, pozvala me u njihov stan u Bakuu. Tokom proteklih godina Kasparov je dao bezbroj intervjua. Ipak, siguran sam da će i onaj davni razgovor biti zanimljiv čitaocima. U životu izuzetnih ljudi nema neinteresantnih, dosadnih stranica! Tim je veći značaj perioda u kojem se postavljaju temelji budućih dostignuća i formira karakter stvaralačke ličnosti.
Baku, 26. septembar 1980. godine
— Garri, prije nekoliko godina pročitao sam u časopisu „Junost“ vaše riječi: „Ako već ne šahom, onda bih se bavio matematikom. Samo dvije mogućnosti, treću ne mogu ni da zamislim.“ Je li to tačno?
— Da, nekada sam sanjao da se posvetim naučnom radu, ali sam na vrijeme shvatio da su bavljenje naukom i šahom nespojivi.
— Ali ipak da provjerimo vaše matematičke sposobnosti. Evo jedne zagonetke za snalažljivost. Zamislite da su sa obične table 8×8 izrezana dva dijagonalno suprotna ugaona polja, recimo a1 i h8. Može li se preostali dio table prekriti domino-pločicama 2×1?
— Ne može, — odgovorio je Kasparov samouvjereno, razmišljajući manje od minute.
Kao i za šahovskom tablom, intuicija Garija nije ga prevarila. Zatim je pokušao da algebarski obrazloži svoj zaključak, ali je naišao na poteškoće.
— Smijaćete se, ali ova zagonetka ima čisto šahovsko rješenje, — iznenadio sam velemajstora.
— Ubijate me, — uzviknuo je on. — Pa u čemu je onda caka?
— Svaka domino-pločica pokriva jedno bijelo i jedno crno polje, što znači da, ako pretpostavimo da je cijela naša „skraćena“ tabla popunjena dominama, na njoj mora biti jednak broj bijelih i crnih polja. Međutim, sa table su izrezana dva polja iste boje, pa je crnih polja ostalo za dva manje nego bijelih. Kontradikcija!
— Može li se to smatrati strogim dokazom?
— Naravno.
— Lijepo, nema šta da se kaže.
— Garri, ispričajte nešto o svojim omiljenim knjigama. (U mom spisku to pitanje je stajalo negdje na sredini, ali sam bacio pogled na police s knjigama u njegovoj sobi i samo mi je izletjelo.)
— E, baš ste mi zadali zadatak. Evo, vidite, stoji dvjesta tomova „Biblioteke svjetske književnosti“. Većinu njih možeš čitati i ponovo čitati do penzije. Nije slučajno što su zaštitni omoti na mnogim knjigama u tako jadnom stanju.
— Možda biste mogli navesti bar omiljene žanrove.
— Na prvom mjestu, bez sumnje, istorijski romani. Ako želite, mogu nabrojati epohe koje me posebno uzbuđuju: istorija Rima, Cezar, antička istorija, srednji vijek, prijelaz XIX u XX vijek, francusko-pruski rat, ujedinjenje Njemačke, Prvi i Drugi svjetski rat. Zar vam nije dosadno?
— Ne, zašto bi bilo. Ali vjerovatno bi vrijedilo navesti i neka konkretna djela…
— Sjećam se kako mi je otac naglas čitao „Podvig Magelana“. Kada sam dovoljno savladao azbuku, sam sam ponovo čitao Cvajga. A jedna od mojih prvih knjiga, koliko god to čudno zvučalo, bio je Tarleov „Napoleon“. Vrijeme je, uostalom, da je ponovo pročitam. U svoje vrijeme snažan utisak na mene ostavio je Feuchtwangerov „Uspjeh“. I, naravno, ne samo zbog naslova, mada se, sjedajući za tablu, uvijek nadam uspjehu. Poslije tog romana „progutao“ sam i cjelokupna sabrana djela velikog njemačkog pisca. Među dragim knjigama svrstao bih i „Istoriju Francuske revolucije“ kneza Kropotkina. Među omiljenim piscima su mi i Jack London i Ernest Hemingway. „Starca i more“ pročitao sam sa trinaest godina. Priča me je toliko potresla da sam joj se vraćao iznova i iznova i nikako nisam mogao da se smirim. Čovjek se bori s prirodom, s okeanom, a meni se stalno činilo kao da se vodi smrtonosna bitka za šahovskom tablom. Tek kasnije, kada mi je u ruke dospjela druga velika Hemingwayeva knjiga „Za kim zvono zvoni“, oslobodio sam se te opsesivne ideje.
— U mladosti se ljudi često zanose fantastikom, detektivima, — pokušao sam da razgovor prebacim na lakšu temu.
— Ni ja nisam bio izuzetak. Ali, priznajem, poslije šestog razreda sam se pomalo ohladio prema naučnoj fantastici. A detektivi me nikada nisu privlačili. Ne znam zašto, možda zato što mi detektivskih zapleta ima dovoljno u šahovskim partijama. S avanturističkim žanrom veže me jedna ne baš vesela priča. Sjećam se da sam na turniru u Minsku, gdje sam stekao titulu majstora, tokom jedne partije požurio u hotel — čekao me nedovršeni „Grof Monte Kristo“. Odmah potom uslijedio je bolan previd i partija se brzo završila, i to ne tako sretno kao završnica u romanu Dime.
— Često se moglo čuti: poezija je pravi adut mladog velemajstora iz Bakua. Ispričajte o svojim poetskim sklonostima?
— Bolje ću vam pročitati svoje omiljene stihove. „Pjesnik u Rusiji – više je nego pjesnik. U njoj je suđeno da se pjesnicima rađaju samo oni u kojima vrije ponosni duh građanstva, kojima nema ugode, nema mira…“ Nadam se da ste pogodili — to je iz prologa poeme Jevgenija Jevtušenka „Bratska hidroelektrana“. Da je vaš spisak pitanja bio kraći, pročitao bih vam je od početka do kraja. Duboko mi se urezala u pamćenje i druga Jevtušenkova poema — „Kazanski univerzitet“. O njegovoj lirici da i ne govorim.
— U „Molitvi pred poemom“, koju ste počeli da deklamujete, autor se obraća za „pomoć“ velikim ruskim pjesnicima — Puškinu, Ljermontovu, Nekrasovu, Bloku, Pasternaku, Jesenjinu, Majakovskom. Koliko dobro poznajete rusku klasiku?
— Imam dosta poetskih almanaha i knjiga u kojima su predstavljeni izuzetni pjesnici raznih vjekova. I proučio sam te zbirke isto tako temeljito kao i svježa izdanja „Šahovskog informatora“.
(Nastaviće se)