
Moskva 2003.
Nakon argumenata takvog kalibra, dobro poznatih Ahmatovoj i Pasternaku, Šostakoviču i Prokofjevu, bilo je jasno da su bilo kakve dalje diskusije isključene i da se mogu očekivati samo posljedice. U društvu u kome su živa bića prinošena u žrtvu apstraktnim pojmovima, reakcija je mogla biti najstroža; sudbina Defoa, koji je prije tri stotine godina u Londonu zbog svojih političkih pamfleta stajao po sat vremena dnevno uz stub srama, mogla je da izgleda kao blagoslov. Srećom, završilo je samo na ispitivanjima, i bilo je iznenađujuće što protiv njega nisu preduzete strožije mjere.
Posljednje godine Levenfiš je proveo radeći – pisao je članke i knjige – i u neimaštini. Došla je starost, ali još je živjela bol od preživljene sudbine. Za sve te godine on se ojačao i kao da se okamenio, mogao je reći i ovo: „Bio sam tvrdoglav, dok je srce izdržalo čak i ono što nisam opisao.“
Godine 1961. Boris Spaski je igrao na prvenstvu SSSR-a. Jednog od posljednjih dana januara, u podzemlju moskovskog metroa ugledao je Levenfiša: „Ostarjeli, blijed kao duh, išao je držeći ruke na licu. ‘Upravo su mi izvadili šest zuba’, jedino što je mogao reći…“
Nekoliko dana kasnije, Grigorij Jakovljevič Levenfiš je umro.
Prisjećajući se moskovskog turnira 1936. godine, Botvinik je pisao da je bilo tako vruće da se preopteretio i patio od nesanice. Ali nije samo Botvinik patio od nesanice. Nije spavao ni Lasker: živeći u Njemačkoj, navikao je da dugo ostaje u šahovskim kafićima, ali u Moskvi takav način života nije bio moguć, a u poodmaklim godinama teško je mijenjati navike. Često bi ga Levenfiš posjećivao i zajedno su provodili duge večeri igrajući šah ili razgovarajući. Ponekad, duboko u noć, Lasker bi predlagao: „Hajdemo na kafu.“ – „U Moskvi? U ovo doba?“ – pokušavao je sagovornik da ga vrati u realnost. „Hajdemo, znam jedno mjesto,“ doktor bi se zavjernički osmjehivao, „bife na Kijevskom kolodvoru je otvoren do tri ujutro.“
Dvoje ljudi sa karakterističnim izgledom hodaju snom obavijenim gradom. Dva simbola vremena, koji su proveli veći dio života u gradovima čija imena su postala simboli istorije 20. vijeka: Berlin i Peterburg-Lenjingrad. Za tri godine počinje Drugi svjetski rat. Još dvije godine poslije, Lasker će umrijeti u New Yorku. Nikada više neće vidjeti zemlju u kojoj je proveo skoro čitav život. Levenfiš će ga preživjeti dvadeset godina i umrijeti u Moskvi. Usprkos pustošenjima, inflaciji, ratovima i revolucijama, usprkos surovim režimima koji su vladali u zemljama gdje su živjeli, obojica su prešla mjernu granicu biblijskog doba – sedamdeset godina.
Ali sada to još ne znaju. Oni piju kafu. Razgovaraju na njemačkom. Moskva. Kijevski kolodvor. Noć. Vruće ljeto 1936. godine.
U avgustu 1991. godine, kada je Botvinik napunio osamdeset godina, bio je u Briselu. Nekoliko dana kasnije stigao je u Amsterdam. Turističko ljeto još nije bilo završeno, i taksi je polako išao prema centru, sve dok se konačno nije zaustavio kod Kule novca.
— Pogledajte, Mihail Mojsijevič, — rekao sam, — lijevo je pijaca cvijeća, a pravo na uglu je hotel „Karlton“. Kada je Eve napunio osamdeset godina, ovdje je bio veliki prijem. Maks je tako odlično izgledao, ko bi mogao pomisliti da će već za nekoliko mjeseci…
— Gennadij Borisovič! — Botvinik je sjedio pored vozača i gledao pravo ispred sebe. — Bio sam u hotelu „Karlton“ 1938. godine. Tada vas još nije bilo na svijetu. Sledećeg dana nakon završetka AVRO turnira pio sam tamo čaj s Aljehinom i dogovarali uslove meča za prvenstvo svijeta.
— M-da, poslovi davno prošlih dana, — uzdahnuo je, — predanja duboke prošlosti.
Auto se pokrenuo.
Avgust 2000.
(Nastaviće se)