Evgenij Gik: Ljudi i figure (12.nastavak)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

KOSMIČKI LET MIHAILA TALJA (nastavak)

Jednom početkom 90-ih Talj je letio iz Rige u Moskvu i zamolio me da ga dočekam. Rado sam pristao, sjeo u auto i uputio se u Šeremetjevo-1. Talja je trebalo odvesti u hotel „Sport“ (danas nepostojeći), pa je vremena za razgovor bilo sasvim dovoljno. Razgovarali smo o raznim temama, i odjednom se ispostavilo da nas jedna tema oboje interesuje. Tako je nastala ideja o zajedničkoj knjizi, zapravo čak dvije. Podnijeli smo prijavu u jedno izdavaštvo, prihvatili su je, i u proljeće 1992. rukopis je bio skoro spreman. Ali nismo ga stigli predati – 28. juna Mihail Tal je umro. Objavljivanje knjige u koautorstvu s pokojnim velemajstorom (čudesno, ali i takvog majstora je bilo – Jakov Damski) činilo mi se svetogrđem.

Nažalost, moji susreti s šahovskim genijem bili su uglavnom epizodni. Naravno, Talj je imao mnogo bliskih ljudi: trenere, kolege, sunarodnike. Ali njegov krug poznanstava nije bio zatvoren samo igrom. Koliko je pisaca, slikara, novinara bilo u prijateljskim odnosima s Taljem!

Mnogo godina je bio prijatelj s Evgenijem Bebčukom, često su se zadirkivali međusobno. Ljeta 1980. Talj je boravio u Sočiju sa porodicom – suprugom Geljom i ćerkom Žanom – a tamo je bio i Bebčuk. Šahovski kralj je bio zamoljen da održi simultanku u jednom privilegovanom sanatorijumu. Talj je odlučio da ide sam, ali Bebčuk je, tajno od njega, smjestio Taljevu suprugu i ćerku u drugi automobil i takođe ih doveo u sanatorijum.

Prije nego što je počeo simultanku, velemajstor je, po tradiciji, prošao u krug da se predstavi. A za jednim od stolova neprimjetno se sklonila njegova petogodišnja ćerka. Talj je prišao svom partneru i pružio ruku: „Mihail Talj.“ I tada mu je ruku stisnula djevojčica koja je ozbiljnim glasom odgovorila: „Žana Petuhova“ (Petuhova – djevojačko prezime Gele). Publika je bila ozbiljna i nezadovoljno žamorila, a Talj, da ne pretvori simultanku u šou, odigrao je prvi potez i ponudio Žani remi. Ona je hladno odgovorila: „Razmisliću“, što je učesnike dovelo u zabunu. Ipak, na kraju je djevojčica pristala, i remi Talja s ćerkom ostao je jedini…

S vremena na vrijeme susretao sam se s Taljjem na turnirima, gdje je igrao ili bio posmatrač, u šahovskim redakcijama. Posljednji put sam ga vidio nekoliko sedmica prije smrti, u Centralnom domu novinara, na velikom velemajstorskom blic-turniru. Osam virtuoza brze igre takmičilo se među sobom, i samo dvojici je pošlo za rukom da prestignu Taljja, a on je čak porazio i pobjednika tog uzbudljivog dvoboja, svjetskog šampiona Garija Kasparova.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih, kada bi Taljj dolazio u Moskvu, često je boravio kod Sjemena Pismana, uglednog izdavača (Pogosjanac je tada već bio preminuo). Moram reći da nisam sreo nikoga ko je Taljja volio tako nježno kao Sjemen. Njegovi rođaci su otišli u Ameriku i čekali Sjemena preko okeana. Ali on je sTaljno odlagao, nije mogao zamisliti da nikada više neće vidjeti svog prijatelja. Nedugo prije smrti velikog šahiste, Pisman se teško razbolio, što je završilo amputacijom noge…

Taljj je umro u Moskvi, ali je sahranjen u Rigi. I Pisman je bio jedan od rijetkih Moskovljana koji je letio u glavni grad Latvije. Tek dan prije kupio je protezu, još se nije navikao na nju, patio je, ali svi pokušaji da ostane kod kuće nisu pomogli: Sjemen je smatrao svojom dužnošću da se oprosti od Taljja. A uskoro – sada već niko ga nije zadržavao u domovini – odletio je kod rodbine u New York.

Posljednjih godina, kada bi Talj bio u Moskvi i bio potpuno bolestan, Bebčuk se trudio da mu ne izlazi iz vida. A 1990. zajedno su letjeli u Jugoslaviju, na Šahovsku olimpijadu, Talj je bio njen gost. Već na aerodromu otkrilo se da je zaboravio sve dokumente, uključujući pasoš. Bebčuk je morao prvo pregovarati s našim graničarima, zatim s jugoslovenskim pilotima. Popularnost Talja tada je bila tolika s obe strane granice da je sve završilo bez problema. Tako se neočekivano pokazalo da Talj može slobodno putovati svijetom bez ikakvih dokumenata. Naravno, letova u njegovom životu bilo je vrlo malo…

Da li su Taljevi prijatelji bili ljubomorni jedni na druge? Teško, jer su dobro razumjeli da ovaj izvanredni čovjek pripada čitavom svijetu. I kada bi komunicirali s Taljem, radovali su se tim danima koje im je sudbina poklonila.

Talj je bio najuvjerljiviji i najveseliji među svim šampionima. Na svako pitanje davao je neočekivan i duhovit odgovor, i taj kratak dijalog odmah bi se pretvarao u smiješnu anegdotu. Taljeve šale, koje je rado dijelio svuda oko sebe, nikada nisu bile uvredljive za njegove kolege, iako je jednom skoro sam stradao. Na prijemnim ispitima u Latvijskom univerzitetu, citirajući Evgenija Onjegina, Mihail je šale radi napravio „pogrešan potez“: malo je izmijenio Puškinovu pjesmu, zamijenivši riječi „Ljetni vrt“ sa „Vrtić“…

Da ne muči dijete,
učio ga je sve šaleći se,
Nije dosađivao strogo moralom,
blago je kudio nestašluke
I vodio ga u vrtić da se igra.

Ali sve je prošlo – Talja su primili na Filološki fakultet. Bilo da profesor nije pamtio „Evgenija Onjegina“, ili je visoko cijenio humor budućeg studenta.

(Nastaviće se)