2010.g.
Kako sačuvati pobjednički duh, a istovremeno zadržati hladnu glavu? U mladosti put od apsolutne samouvjerenosti do potpunog razočaranja je posebno kratak. Osjećanja koja sam doživljavao tokom tih nezaboravnih sedmica bila su nova za mene. Korčnoj se sjećao da je u prvoj polovini meča sa Spaskim 1977. godine osjećao posebno stanje koje mu je omogućavalo s neobičnom lakoćom predvidjeti zamisli i naslutiti pojedine poteze protivnika.
Slično stanje apsolutne forme, kada osjećaj nemogućeg jednostavno nestaje, poznato je, mislim, mnogim profesionalcima. Ponekad me posjećivalo i mene takvo sretno raspoloženje; nešto slično dogodilo se i u Kalviji.
Ipak, u ovom slučaju, to neuhvatljivo stanje, u kojem prisutno i predviđanje, i pojačana intuicija, nije se odnosilo na pojedinačne poteze. Činilo mi se da osjećam najmanju promjenu u raspoloženju svakog od momaka, kao da osjećam puls tima. Možda je to bila samo iluzija, ali razmišljati o prirodi svojih doživljaja nisam imao ni vremena ni želje.
Na kraju, da li je to dobro ili loše, glavno u našem poslu je rezultat. Ne sve partije na Olimpijadi su se razvijale jednako uspješno, bilo je i teških dana, ali osjećaj predodređenosti, sigurnosti u konačni uspjeh, više me nije napuštao.
Pritom je dirigovati ansamblom virtuoznih igrača neuporedivo lakše nego izvlačiti kapi inspiracije iz prosječnosti. A ovo je bio upravo onaj rijedak slučaj kada je kod momaka sve gotovo savršeno funkcionisalo. Ivančuk je igrao zapanjujuće, pružajući partije jednu ljepšu od druge. Vasiliy je uvijek potpuno uronjen u šah. Da se ne bi narušilo to čarobno stanje apsolutne koncentracije, bio je čak oslobođen od svakog večernjeg sastanka tima, obavezan za sve ostale, ovdje je bio suvišan za njega.
Sretni šampioni. S lijeva na desno: Vasiliy Ivančuk, Ruslan Ponomarjov, Andrej Volokitin, Aleksandar Moisenko, Sergej Karjakin, Pavel Eljanov, Vladimir Tukmakov. Kalvija, 2004. godina.
Andrej Volokitin se borio s velikim entuzijazmom, Pasha Eljanov je demonstrirao moćnu i zrelu igru, Sergej Karjakin je s nevjerovatnom lakoćom pobjeđivao svoje protivnike. Ruslan Ponomarjov i Saša Moisenko nisu bili u najboljoj formi, ali ni oni nisu odstupali od tima. Ne znam kako je kod drugih, ali kod mene je radost pobjede obično ostajala u sjeni negativnih emocija zbog neizbježnih poraza. Ovdje je bilo obrnuto. Ispit je bio kao praznik — prvi put to za mene nije zvučalo kao šala.
Do posljednjeg kola praktično smo osigurali prvo mjesto. Prednost od dva i po poena omogućavala je prilično udoban položaj. Nikada prije ne bih u sličnoj situaciji odbio ponuđenu remi u partiji. Ali ovdje se nije htjelo kvariti svečano raspoloženje prozaičnim dijeljenjem bodova. Sjetio sam se Karpova u partiji s Ulmanom — i Francuzi su ponudili mir prekasno. Tako je Olimpijada završila, kao i počela, na vedroj noti.
Ne sjećam se da me ikada toliko obradovala lična pobjeda — jer sada se ona kao da umnožavala sa 7 — šest igrača i trener! Naravno, sretni su bili i momci. Većina njih je tek počinjala profesionalnu karijeru, i bolji start teško je bilo poželjeti. Nevoljno sam prisjećao vlastite mladosti…
Nisu nas dijelile čak ni decenije, živjeli smo, u suštini, u različitim epohama i različitim zemljama. Bili su na neki način slični meni, ali u isto vrijeme sasvim drugačiji. Njih već dugo nije mučila dilema o izboru puta, oni su sigurno išli putem koji sam ja u njihovim godinama tek mukotrpno tražio. Infatilna i naivna igra moje mladosti bila je daleka od zrelih i kompjuterski provjerenih šahovskih partija današnjice. Vrijeme u kojem su oni počinjali živjeti i u kojem sam ja nastavljao živjeti beskrajno se razlikovalo od života u kojem su ostale prve i više lige, kuponi za hranu i odložene partije.
Ali nas je povezivala profesija, govorili smo istim jezikom — jezikom šaha. I za to sam takođe zahvalan drvenim figuricama koje su ušle u moj život beskrajno davno.
Ponekad se pitam kako bi moj život tekao da sam se rodio 40 godina kasnije. Da li bih bio šahista, kao u stvarnom životu, ili bi mi pogled sasvim ravnodušno klizio po slučajno postavljenoj šahovskoj tabli? Pitanje na koje nema i ne može biti određenog odgovora. Ali, vraćajući se iz oblasti nejasnih pretpostavki u daleki dan mog posleratnog djetinjstva, beskrajno sam zahvalan Sudbini i onom poluzaboravljenom prijatelju koji su odredili moj život, smjestivši ga u sistem šahovskih koordinata.
Kao potvrda, a ponekad i kao dopuna prethodno rečenom, prilaže se izbor fotografija. Nisu sve visoke kvalitete, ali život, kao i šahovska partija, ne sastoji se samo od jakih poteza.
Pobjednici studentske Olimpijade u Portoriku 1971.
S lijeva na desno: Balašov, Podgajec, Kuzmin, trener ekipe Biḥovski, Tukmakov, Razuvaev, Karpov
Moja posljednja pobjednička studentska Olimpijada, Grac 1972.
S lijeva na desno: potpredsjednik FIDE Šajtar, Anikaev, Vaganjan, Tukmakov, Karpov, Podgajec, vođa ekipe Averbah, Balašov, trener Biḥovski
Ponekad je moje prezime izgledalo ne sasvim uobičajeno.
38. šampionat SSSR-a, Riga 1970
Partija protiv Tajmanova. U prvom planu Jurij Nikolaevski.
39. šampionat SSSR-a, Leningrad 1971
(Nastaviće se)