Moskva 2003.
U posljednjem izdanju, koje je Botvinik pregledao neposredno prije smrti, njegova knjiga je dobila naslov „Na cilju“, na šta je Smislov s blagim sarkazmom pitao: „A na kojem cilju, zapravo?“ Knjiga je proširena, dodani su najnoviji događaji, promjenjen je odnos prema Bogu, pisan velikim slovom, kako je sada uobičajeno u Rusiji. To zvuči kao disonanca sa čitavim sadržajem, ali on je pokorno prihvatio novinu: „Neka bude tako, iako mi je potpuno svejedno.“ Naravno, bio je vjernik, samo što je vjerovao u neku apstrakciju, prožetu prizmom vlastitog „ja“, vlastite sudbine i vlastite istine.
On je – pobjednik. On je dostigao svoj cilj. Sumirajući, sam o tome govori: „Da, uslovi u kojima ljudi djeluju mijenjaju se. Oni se vremenom rastvaraju u istoriji, a stvarna dostignuća ostaju.“ On se nije rastvorio i nije se promijenio. Na posljednjim stranicama knjige, on je i dalje isti – učenik 157. jedinstvene radničke škole u Lenjingradu, komsomolac Miša Botvinik. Nije se promijenio sedamdeset godina, a slušajući njegov iskren i strastven monolog, ne možeš a da se ne zapitaš nad konfucijanskom izrekom:
„Samo najpametniji i najgluplji ne mogu da se promijene.“
Sumnjičav, sa čeličnom voljom i rijetkom odlučnošću, satkan od kontradikcija, istovremeno je bio veoma skladna ličnost. Kada bi Mihail Botvinik sjeo za šahovsku tablu ili pisao o šahu, postajao je ono što će zauvijek ostati u istoriji: jedan od najistaknutijih šampiona, koji je podigao šah na sasvim novi nivo sveobuhvatnog proučavanja i globalne pripreme.
Šah, kao i sve tada u zemlji Sovjeta, bio je prožet ideologijom: uputstvima, obavezama, sloganima i pozivima. Ali u odnosu na književnost, istoriju, filozofiju ili nauku postojala je i razlika. Ta razlika je bila u samom šahu! U poštenom dvoboju za tablom, u samoj igri čija su pravila i principi ostali nepromijenjeni kroz nekoliko vijekova, igri o kojoj je Lasker rekao: „Na šahovskoj tabli nema mjesta laži i licemjerju. Ljepota šahovske kombinacije je u tome što je ona uvijek istinita. Nemilosrdna istina, izražena u šahu, jede oči licemjeru.“ Zato u sovjetskom šahu, za razliku od književnosti, nisu postojali vještački stvoreni autoriteti ili naduvane veličine, beznačajni pisci čija su imena tada zvonila, a danas su potpuno zaboravljena. Zato je za Levenfiša, kao i za mnoge prije i poslije njega, povlačenje u šah značilo povlačenje u utočište. U utvrđenje gdje, uprkos svim spoljnim smetnjama i faktorima, na kraju odlučuje tvoje umijeće i razumijevanje događaja koji se odvijaju na šahovskoj tabli.
Levenfiš je postao profesionalac sa 44 godine – slučaj jedinstven za šah. Naravno, već je bio veoma jak igrač sa ogromnim iskustvom, ali sada mu se prvi put u životu ukazala prilika da se ozbiljno posveti šahu. Rezultati nisu izostali: Levenfiš osvaja (zajedno sa Iljom Rabinovičem) deveto prvenstvo SSSR-a, ostavivši iza sebe čitavu mladu generaciju: Alatorceva, Belavenca, Kana, Lisicina, Makogonova, Ragozina, Rjumina, Čehova, Judoviča. Sve, osim Botvinika, koji nije učestvovao u turniru.
Zatim igra na dva međunarodna turnira u Moskvi. Dobre partije naizmjenično mu se smjenjuju sa grubim greškama, često u dobijenim pozicijama, kao na primjer u partiji sa Čehovom na turniru 1935. godine, kada bi pobjeda na kraju povela ga na vrh turnirske tabele. Zanimljivo su tekle njegove partije sa Laskerom. Dvije su završile remijem, dok je partiju drugog kruga turnira 1936. godine, njihov posljednji susret, dobio Lasker, dajući tako revanš za poraz na turniru 1925. godine.
Ali postoji još jedna zemlja u kojoj je Lasker često boravio i o kojoj je sačuvao najljepše uspomene. To je – Rusija. Naravno, sada je ona postala Sovjetski Savez, ali zar nije „Šahovski list“ još zimi 1924. godine pisao: „Pozdrav najvećem šahovskom misliocu Emanuelu Laskeru, prvom inostranom gostu u šahovskoj porodici SSSR-a“? Zar ga tada nisu dočekali kao nikoga ni u Evropi?
On vrlo dobro pamti i turnir iz 1925. godine: gomile oduševljenih navijača, konjicu milicije koja je jedva obuzdavala navalu mase koja je bezuspješno pokušavala da uđe u hotel „Metropol“, gromoglasne aplauze, povike „Bravo, Lasker!“ kada je silazio sa scene. Pamti kako je Kapablanka održao simultanku u Kremlju, na kojoj su učestvovali članovi sovjetske vlade. I Lasker donosi odluku: nakon turnira 1935. godine ostaje u SSSR-u.
Starom šahovskom kralju ukazane su u Moskvi istinske kraljevske počasti. Međutim, ubrzo su došli svakodnevni problemi. Spolja je sve izgledalo vrlo pristojno: Lasker je zaposlenik Instituta matematike Akademije nauka SSSR, postao je trener reprezentacije zemlje. Povremeno održava simultanke i predavanja; na njegovom predavanju u Filharmoniji u Lenjingradu o ishodu meča Aljehin – Eve sala je bila krcata. Ali polako ga je okruživala tišina. Zbog jezičke barijere njegovo društvo bilo je ograničeno na veoma uzak krug ljudi. On i supruga pokušavaju da nauče ruski, ali nije lako kad ti je skoro sedamdeset. Naravno, nije samo jezik bio problem. Smrtonosna opasnost druženja sa strancima bila je tada očigledna za svakog građanina SSSR-a, pa su oni rijetki koji su se usudili da mu dođu vjerovatno bili pod apsolutnom kontrolom NKVD-a. On je ostao u vakuumu.
To je bilo u jeku Velikog terora, i uski krug koji je okruživao Laskera polako se istanjivao. Bez sumnje, telefon mu je bio prisluškivan, a kućna pomoćnica Julija prijavljivala je svaki njegov korak i svaki susret. Činjenica da je star i svjetski poznat nije bila nikakva garancija u tim nadrealnim, orvelovskim vremenima, kada je istražitelj NKVD-a mogao reći Jevreju-zatvoreniku, koji je pobjegao iz fašističkog pakla, da su „jevrejski izbjeglice iz Njemačke agenti Hitlera u inostranstvu“. U zgradi u kojoj je Lasker još prije nekoliko mjeseci igrao šah, održavani su javni procesi, a sve novine jednoglasno su zahtijevale smrt.
Da li je Lasker mogao ne razumjeti ono što je tih dana shvatio Andre Žid:
„Ne mislim da bi u bilo kojoj zemlji danas, čak ni u Hitlerovoj Njemačkoj, svijest bila slobodnija, manje potlačena, manje uplašena i manje porobljena“?
Da li je mogao da naslućuje šta se dešava, sam jednom rekao: „Može se zavaravati, ali ne treba pokušavati da prevariš samog sebe!“
(Nastaviće se)