Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
BESJEDE S PRVACIMA SVIJETA
Svaki novinar bezbroj puta uzimao je intervjue od zanimljivih ljudi — autor nije izuzetak. Moji sagovornici bili su svi svjetski prvaci, počevši od Botvinika (izuzev Fišera), zatim izazivači — Bronštajn, Korčnoj, Tajmanov, Polugajevski, Griščuk, Svidler, kao i druge šahovske zvijezde. Ali volio sam da razgovaram i s stvaralačkim ličnostima iz drugih oblasti, koje su ujedno bile veliki zaljubljenici u šah. Čini se da su zastupljeni predstavnici gotovo svih profesija: pisci i pjesnici Leonid Zorin, Vasilij Aksenov, Vladimir Makanjin, Arkadij Vajner, Arkadij Arkanov, Emil Braginski, Leonid Žuhovicki, Jevgenij Hramov, Vladimir Višnjevski, reditelj Stanislav Govoruhin, kompozitori Jakov Flijer, Vladimir Daškevič, slikari Nikas Safronov, Boris Krasnov, umjetnici Boris Brunov, Aleksandar Levenbuk, Ala Jošpe i Stahan Rahimov i mnogi drugi. Razgovarali smo o svemu mogućem, a naročito o šahu.
Nažalost, nisam uspio da uzmem intervju od Andreja Voznesenskog, iako smo se bili dogovorili za susret. U njegovoj knjizi „Na virtuelnom vjetru“ pronašao sam mnogo šahovskih motiva i želio sam da o njima porazgovaram s pjesnikom. Voznesenski je često navraćao u „MK“, i svaki put sam ga podsjećao na naš dogovor — on bi potvrdno klimao glavom. Međutim, Andreju Andrejeviču je glas gotovo sasvim nestao. Čekao sam da mu se zdravlje popravi, ali, avaj, to se nije dogodilo…
U ovaj izbor autor je uključio pet razgovora sa sovjetskim svjetskim prvacima — s trojicom prvih: Botvinikom, Smislovom i Taljem, te s dvojicom posljednjih iz zlatne epohe šaha: Karpovom i Kasparovom. Čini se da ti intervjui nisu zastarjeli; pored toga, dopunjeni su lirskim digresijama (a kratki razgovor s dvanaestim prvakom neočekivano je čak bio nagrađen).
Posljednji intervju s patrijarhom
POSLJEDNJI INTERVJU PATRIJARHA
Intervju s patrijarhom domaćeg šaha, Mihailom Botvinikom, imao sam sreću da uzmem u proljeće 1995. godine. Naravno, nikako nisam mogao pretpostaviti da će se ispostaviti kako je to bio posljednji intervju u njegovom životu. Tim prije što smo planirali da se uskoro ponovo sretnemo i detaljno porazgovaramo o njegovom računarskom programu.
— Mihailo Moisejeviču, 1925. godine, u dobi od 14 godina, pobijedili ste u simuoltanci Kapablanku, tadašnjeg svjetskog prvaka. Bio je to vaš prvi uspjeh koji je privukao opštu pažnju. Od tada je prošlo sedam decenija — svojevrsni jubilej! Koje biste najvažnije prekretnice izdvojili tokom tih godina?
— Kada sam počeo da igram, ruski šah zauzimao je prilično skromno mjesto. Tako je baš te 1925. godine u Moskvi održan prvi međunarodni turnir, na kojem su se okupili mnogi zapadni korifeji — došli su da nam održe lekciju. Ali već krajem tridesetih godina naši velemajstori izbili su u prvi plan. Tada se po prvi put jasno afirmisala sovjetska šahovska škola. Smatram da je to bila prva važna prekretnica, kako u domaćem, tako i u svjetskom šahu.
Promjena odnosa snaga na Olimpu imala je veliki uticaj i na to da je četrdesetih godina FIDE preuzela pod svoje okrilje organizaciju svjetskog prvenstva, kojim su ranije raspolagali sami šampioni. To je bila druga prekretnica, još jedna ključna tačka u istoriji. I konačno, treća važna tačka — 1949. godina, kada je Klod Šenon predložio da se šah koristi kao model složenih upravljačkih zadataka. Tako je započela era računarskog šaha, koja nam još obećava mnogo zanimljivog i neočekivanog.
— Osim sa Štajnicom, bili ste dobro upoznati sa svim svjetskim prvacima. Sa njih devet ste se susretali za tablom, a Karpov i Kasparov su pohađali vašu školu. Koji je od šahovskih kraljeva na vas ostavio najsnažniji utisak?
— Ako govorimo o samoj igri, onda je to, bez sumnje, Kapablanka, i to nimalo zato što sam ga pobijedio u onoj čuvenoj simultanki. Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da takav prirodni dar nije imao niko — ni prije, ni poslije velikog Kubanca. U središnjici, a naročito u završnici, dostizao je pravo savršenstvo. To je jednostavno zadivljujuće ako se prisjetimo da on gotovo nikada nije ozbiljno radio na šahu. Ipak, kada bi Hoze Raul sjeo za tablu, bilo je nemoguće razdvojiti jedan njegov potez od drugog — svaka partija djelovala je kao jedinstvena slika, a umjetnički utisak njegove igre uvijek je bio izuzetno snažan.
Što se tiče ljudskih osobina, mogu reći da su svi šampioni simpatični ljudi, iako osobenjaci. U svakom slučaju, prema svojim prethodnicima nemam nikakvih zamjerki.
— Ipak, u okršajima s „nasljednicima“ ponekad je između vas prešla crna mačka…
— Kada se dva velika šahista takmiče na samom vrhu Olimpa, teško im je da ostanu veliki prijatelji. Ali po završetku dvoboja, kod mene su se obično obnavljali dobri odnosi s partnerima. Istina, David Bronštajn mi i danas upućuje razne zajedljive opaske.
— Vjerovatno vam ne može oprostiti što ste mu oduzeli mogućnost da postane sedmi svjetski prvak.
— Možda, iako je od tada prošlo 44 godine — ne bi trebalo biti toliko zlopamtilo. Nažalost, nisam uspio da se pomirim s Tigranom Petrosjanom. Priznajem, bio sam nezadovoljan njegovim čudnim pregovorima s ljudima na vlasti, koje je vodio iza mojih leđa uoči početka našeg meča.
— Šteta je što šahovski kraljevi često ostaju nepomirljivi neprijatelji.
— To se ne dešava samo u šahu. Ali lični odnosi velemajstora nemaju onaj značaj koji ima njihovo stvaralaštvo.
— Godine 1963. vodili ste posljednju bitku za prijesto. Da nije bio ukinut meč-revanš, da li biste bacili rukavicu svom „krivcu“, Tigranu Petrosjanu?
— Sasvim je moguće. Ali, hvala Bogu, meča-revanša više nije bilo i nisam morao još jednom iskušavati sudbinu. Četvrt vijeka svog života — od 1938. godine, kada se prvi put postavilo pitanje dvoboja s Aljehinom, pa do 1963, kada me savladao Petrosjan — posvetio sam borbi za šahovski tron. Mislim da je to sasvim dovoljno.
— Ali Lasker je sjedio na prijestolu 27 godina i, uprkos tome, vrlo nevoljko ga je napustio.
— To je bilo drugo vrijeme. Prije mene svih pet šampiona, uključujući i Laskera, sami su birali protivnike. Tako, Lasker tokom čitave svoje vladavine nije odigrao nijedan meč protiv najopasnijih rivala, recimo Rubinštajna, u vrijeme kada je ovaj očigledno nadmašivao svoje kolege. A kada sam ja bio šampion, već su važila pravila FIDE i uvijek mi se suprotstavljao najjači izazivač, pritom odlično pripremljen na putu ka vrhu.
— Koji svoj uspjeh smatrate najvećim: osvajanje krune 1948. godine, njeno očuvanje u mečevima s Bronštajnom i Smislovom 1951. i 1954, ili dobijene mečeve-revanše sa Smislovom i Taljem 1958. i 1961. godine?
— Vjerovatno ipak na prvo mjesto stavljam meč-turnir iz 1948. godine, jer to nije bilo pojedinačno takmičenje. Morao sam proći veoma težak put, prekinut ratom. A, naravno, nemoguće je zaboraviti i drugi meč s Mihailom Taljem — ta pobjeda ne znači ništa manje. Malo ko je vjerovao da je šahovski „veteran“ u stanju da se suprotstavi mladom Talju, koji je tada bio na vrhuncu snage.
— A koje biste partije izdvojili u svojoj karijeri?
— Navešću tešku borbu s Fišerom na Olimpijadi 1962. godine. Završnica je izgledala kritično, ali mi je Geler pomogao da pronađem jednu fantastičnu ideju u završnici. Pažljivo sam analizirao odloženu poziciju i spasao situaciju. Druga nezaboravna remi-partija odigrana je četvrt vijeka ranije, 1936. godine. U partiji s Aljehinom, u jednoj od varijanti koje je on proučio uzduž i poprijeko, uspio sam da pronađem snažan manevar i već oko 15. poteza proglasim vječni šah. Te dvije remi-partije prve mi padaju na pamet, dok je mnogo teže izdvojiti neku konkretnu pobjedu. Uopšte, nikada nisam izbjegavao pravu borbu, pa su zato mnoge moje partije bile zanimljive.
— Svoj oproštajni turnir odigrali ste prije četvrt vijeka u holandskom gradu Lajdenu. A u posljednjoj pobjedi — protiv velemajstora Larsena — stvorili ste pravo remek-djelo. Zašto ste nakon toga završili sportsku karijeru?
— Kako god čudno zvučalo, odluku da stavim tačku donio sam godinu ranije. Ali sam napravio grešku. Takve odluke treba sprovoditi brzo i neočekivano. Psihološki sam se pomirio s neizbježnim i u mislima se oprostio od šaha, ali sam još nastavio da nastupam i, nažalost, ne na najbolji način. A glavni razlog moje konačne i nepovratne odluke bio je taj što za pravu borbu više nije bilo dovoljno snage. Dugi niz godina bio sam na vrhu piramide i sada, kada se situacija promijenila, radije sam prepustio put mlađim i ambicioznijim rivalima. Osim toga, tada sam se aktivno bavio elektrotehnikom, a još četiri godine kasnije, napustivši i to, usmjerio sam sve napore na novo naučno polje — razvoj algoritma šahovske igre za računare.
— Ne čini li vam se da biste, da ste nastavili igrati i stvorili još desetak ili dva remek-djela, šahu donijeli više koristi? Pa nije vam bilo ni 60, a, recimo, Smislov, kome će uskoro 75, i dalje oduševljava svojom igrom.
— Odigrao sam u životu dovoljno dobrih partija da po tom pitanju ne može biti zamjerki. A svoje stvaralačke ambicije u potpunosti zadovoljavao sam radeći na kompjuterskom programu. Tako da nostalgiju za turnirima nemam. Usput, još dugo sam se bavio šahovsko-analitičkim i književnim radom, napisao sam niz knjiga za koje se usuđujem reći da su vrijedne pažnje.
Velemajstori starije generacije ne odlaze na turnire zbog fanatične odanosti šahu, već jednostavno zato što nemaju drugih sveobuhvatnih zanimanja. Spomenuli ste Smislova. On je uvijek imao izbor između dvije mogućnosti — da postane starosvjetski zemljoposjednik ili da nastavi šahovska putovanja. Izabrao je drugi put i ispravno postupio. A što se tiče nenastalih remek-djela… Kod istog tog Smislova, pregledajući nekoliko desetina svježih partija, može se izvući jedna-dvije uspjele ideje — ne baš visok koeficijent korisnosti. Nadam se da mi se Vasilij Vasiljevič neće zamjeriti zbog tako stroge ocjene.
— Oduvijek su vam se divili kao čovjeku koji je uspješno spajao više profesija. Borili ste se za krunu, a istovremeno postigli mnogo u nauci. A između 1948. i 1951. niste igrali ni na jednom turniru — završavali ste doktorsku disertaciju. Da li je danas moguće takvo spajanje profesija, takva pauza u igri, kada tok šahovskih informacija bukvalno preplavljuje?
— Kakav tok?! Pravih ideja i ranije je bilo malo, a i danas ih je svega nekoliko. Ljudski mozak može da obradi ograničenu količinu informacija i povećanje broja turnira nije toliko presudno. A trogodišnja pauza je i tada mogla da mi naškodi — u meču s Bronštajnom nadmašivao sam protivnika u pozicionom razumijevanju, ali sam u taktici, u računanju varijanata, zaostajao; nedostatak treniranosti se jasno osjećao. Što se tiče spajanja profesija, suštinski sam se uvijek bavio jednim te istim poslom — naučnoistraživačkim radom, iako u različitim oblastima primjene. Ali sam se s jednog objekta na drugi prebacivao prilično lako. Nekada sam bio istraživač u šahu i elektrotehnici, a posljednjih godina koristim svoje šahovsko i inženjersko iskustvo u računarstvu.
— Četvrt vijeka je značajan period, a vaš program još uvijek nije završen…
— Sjetite se koliko je godina Darwin radio na teoriji nastanka čovjeka — od 1831. do 1871., 40 godina! Dakle, za stvaranje „teorije nastanka šahovskog robota“ još imam petnaest godina u rezervi.
— Znači, planirate završiti rad tačno za svoj stoti rođendan.
— Nadam se ipak da će se to desiti ranije. (Nažalost, Botvinik nije doživio 100 godina, ali računari su ubrzo opravdali njegova očekivanja, i danas pobjeđuju čak i svjetske prvake — E. G.)
(Nastaviće se)