Genna Sosonko: Moja svjedočenja (71.nastavak)

Moskva 2003.

Taj put Kapablanka, čiji je rival bio Eliskazes, imao je pola poena više od Botvinika, ali ovaj je morao da igra protiv Levenfiša. „Situacija ti je teška. Svi navijači Botvinika žele tvoju propast,“ rekao je Kapablanka Levenfišu dok su šetali u vrtu kraj zida Kremlja na dan meča. „Ne brini, spasiću te i pobediću Eliskazesa.“ I zaista je pobedio, a partija Levenfiš – Botvinik završila je nerješeno. Pričajući o ovom događaju u knjizi, Botvinik je, skrivajući nervozu, upotrebio čudan izraz na ruskom:
„Levenfiš je sebi dozvolio da pusti glasinu da ga prisiljavaju da izgubi poslednju partiju.“ Ali što se više ljutio i tvrdio „nije bilo“, bilo je sve jasnije da jeste bilo.

Na mnogim stranama njegove knjige može se naći niz situacija u kojima je ishod partije trebalo da se odluči ne za šahovskom tablom, jer je u pitanju bio prestiž sovjetskog šaha, a time i čitavog sovjetskog sistema. Prije početka moskovskog dijela meč-turnira 1948, Botvinik je pozvan na sastanak sekretarijata Centralnog komiteta. Predsedavao je Ždanov, jedan od Staljinovih najbližih saradnika. U poslednjem izdanju knjige Botvinik o tome kaže:
„Ali mi se ipak bojimo da će svjetski šampion postati Reševski,“ rekao je Ždanov. „Kako biste reagovali da sovjetski učesnici namjerno izgube od vas?“
Zapanjen, ništa nisam odgovorio. Tokom posljednje godine odigrao sam sedam turnira i na svima bio prvi, pokazujući očiglednu nadmoć nad protivnicima… To sam odlučno odbio. Ipak, Ždanov je nastavio da insistira, a ja sam odbijao. Razgovor je zapao u ćorsokak… Da završim raspravu, predložio sam kompromis: „Dobro, ostavimo pitanje otvorenim, možda i neće biti potrebe?“
Ždanov se očigledno obradovao toj mogućnosti. „Slažem se,“ rekao je. „Mi VAMA (naglasio je ovo „vama“) želimo pobjedu…“

Botvinik je iskren i potpuno uvjeren u svoju ispravnost kada neprestano govori o svojim pismima, telefonskim pozivima i obraćanjima ljudima čija su imena bila poznata svima u zemlji, a čija su mišljenja bila iznad bilo kojih zakona. Međutim, poziv partijskog velikodostojnika s ciljem da se zbog bolesti Talja odloži početak revanš meča izazvao je kod njega ljutitu reakciju: „To miješanje u šah sa strane vlastodržaca me je zgrozilo, i izgubio sam prisebnost.“ Treba li uopšte govoriti da je revanš meč počeo tačno na vrijeme.

Svaka diskusija o tim vremenima je bila isključena. Naišao sam na zid; njegovo mišljenje, jednom zauvijek formirano, ostajalo je nepokolebljivo. Ako bih ipak insistirao ili koristio, kako mi se činilo, snažne argumente, razgovor bi završavao reakcijom nalik onoj Staljina tokom znamenitog telefonskog poziva Pasternaku, kada je vođa na predlog pjesnika da se sretnu i razgovaraju o životu i smrti jednostavno spustio slušalicu.

Godine 1991. u Briselu, novinar je, već završivši intervju, upitao: „Jasno je da sada ne možete da se borite za svjetsku titulu, ali zašto ponekad ne igrate brzi šah ili ne igrate slobodne partije, za svoje zadovoljstvo?“
„Mladi čovječe,“ odgovorio je Botvinik, ne gledajući ga, „zapamti: ja nikad nisam igrao šah za svoje zadovoljstvo.“

Podsjetilo me na Kantovo: „Nikada ne može biti istinskog zadovoljstva tamo gdje se zadovoljstvo pretvara u obavezu.“ U njegovom slučaju objašnjenje je očigledno: uvijek je, čak i u mladosti, izričito odbacivao brzopotezni šah, lupanje figurama po tabli, slobodne partije. Ali to objašnjenje nije dovoljno: Botvinik nije igrao za zadovoljstvo, nego je slijedio svoj poziv, smatrajući da ispunjava životni zadatak, zadatak koji mu je povjerila Otadžbina.

Knjiga sjećanja Botvinika zove se „Ka dostizanju cilja“. Cilj mu je bio jedan: osvojiti za svoju zemlju titulu svjetskog prvaka. I išao je ka njemu, rušeći sve prepreke, ali da li JE razmišljao o smislu?

O tome piše Nadežda Mandelštam:
„Cilj i smisao nisu isto, ali problem smisla u mladosti je dostupan rijetkima. On se postiže samo ličnim iskustvom, ispreplićući se s pitanjem o svrsi, i zato se o njemu češće razmišlja u starosti, i to ne uvijek, nego samo oni koji se pripremaju za smrt i osvrću na proživljeni život. Većina to ne radi.“

Knjiga Botvinika je prvobitno nosila naslov „Samo istina“. Događaji i činjenice, propraćeni prizmom njegovog „ja“, činili su mu se jedino istinitima. Rusoove riječi:
„Možda sam ponekad smatrao za istinu ono što mi se činilo istinom, ali nikad nisam smatrao istinom namjernu laž,“ – zvučale bi mu preblago. Ali izreka Marka Pola:
„Sve što je ispričao– to je istina, a ono drugo što pričaju – laž je i izmišljotina,“ – mogla bi biti dostojan epigraf njegove knjige.

Ipak, bio je topao i brižan prema onima koje je smatrao prijateljima; zahtjevan, ali brižan i pažljiv kad su u pitanju bili njegovi učenici; uljudan i pažljiv prema svima oko sebe. A oni koji su ga poznavali s bilo koje strane, čvrsto su držali svog Botvinika.

On je s vremena na vrijeme citirao ruske klasike koje je pamtio još sa školskih klupa. Njegov humor bio je dječije jednostavan: „Kako ste spavali, Mihail Moisejevič?“ – „Pa, ne baš dobro, ne baš dobro…“ Oblačio se skromno, bio je veoma uredan i u obući nenametljivo asketski. „Šta mislite, Gennadije Borisoviču, koliko godina ovim papučama?“ Na prvi pogled, kućne papuče bile su kupljene u Groningenu 1946. godine, što se, ispostavilo se, nije previše razlikovalo od istine.

Ponos zbog sovjetske Otadžbine kod njega je išao uz beskrajno poštovanje prema predmetima kupljenim u inostranstvu. Prije turnira u Notingemu, Botvinik je s ženom proveo nekoliko dana u Londonu. „Za pet funti moja žena je postala vlasnica elegantnog bež kostima (sakoa i suknje). Kostim je bio neuništiv – dvadeset godina kasnije ga je nosila kći kad je išla na planinarske izlete.“

Peć za grijanje vikendice, „ali samo da je obavezno sa švedskim postoljem, samo sa švedskim,“ radila je neprekidno sedamnaest godina, a parni kotao koji ju je zamijenio i kupljen u Njemačkoj bio je toliko kvalitetan da je Botvinik „postao popularan među radnicima Odincovskog plinskog gazdinstva“. Priče o kupovinama s deset, pa čak i dvadeset posto popusta, vješto vođenim pregovorima, i nezaboravnom dolasku u Notingem:
„Odbio sam pansionski smještaj; nije šala, nedjelju dana plaćati tri puta više za dvoje – to nije bilo po mojim pravilima!“ – pretvarale su ga u dragog sovjetskog turista kojeg se ne može prevariti na sitnicama.

(Nastaviće se)