Evgenij Gik: Ljudi i figure (3.nastavak)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

U ljeto 1968. obnovljene su novine „64“, i ja sam sa zadovoljstvom sarađivao s tim nedjeljnikom; već u prvom broju objavio sam članak „Još jedna godina zmaja“. Novinarstvo nije šahovska partija: sat se ne uključuje, cajtnot se lako izbjegne, a za pisaći sto može se sjesti kad god se ukaže slobodan čas. U redakciju sam donosio jednu bilješku za drugom, pa je Igor Zajcev čak smislio i slogan: „Broj bez Gika izgleda divlje“.

Glavni urednik „64“ bio je tadašnji svjetski prvak Tigran Petrosjan, a u stvarnosti je list vodio poznati sportski novinar Nikolaj Tarasov. Kao zamjenik glavnog urednika „Sovjetskog sporta“ nadgledao je nedjeljnik — dodatak jedinom tadašnjem sportskom izdanju. Nikolaj Aleksandrovič volio je šah, igrao je u snazi kandidata za majstora i, što nije manje važno, bio je prijatelj s Petrosjanom. Nisam odmah shvatio kakva ih nit povezuje. A dosjetio sam se kad sam saznao neobično patronimsko ime Tarasovljevog oca: zvao se Aleksandar Tigranovič. Tako su se korijeni oba prijatelja uzdizali do biblijskih vrhova Ararata.

Tarasov se još od mladosti zanimao za poeziju, ali je počeo da objavljuje relativno kasno. U književnim krugovima svi su znali da je bio prvi mentor tadašnjeg poetskog „lidera“ Jevgenija Jevtušenka. U svojim biografijama Jevgenij Aleksandrovič sa zahvalnošću pominje Nikolaja Aleksandroviča, pišući da je upravo Tarasov još daleke 1949. prvi put objavio njegove školske stihove u „Sovjetskom sportu“.

Kad god bih došao u redakciju i zapao za oko Tarasovu, on bi me svaki put odvukao u svoj kabinet, upozorio sekretaricu da imamo „važan razgovor“ i oko sat vremena deklamovao stihove koje je napisao tokom noći. Početkom šezdesetih Tarasov je radio u APN-u zajedno s mojim ocem, koji je u mladosti takođe bio pjesnik i stalno mu čitao svoje stihove, pa se ta naklonost prema ocu nasljedno prenijela i na mene.

U kabinetu zamjenika urednika susretao sam poznate pjesnike, na primjer Aleksandra Mežirova, koji je pisao da Tarasovljevi stihovi „plove kao pod zategnutim jedrima“. Kao istinski umjetnik, Nikolaj Aleksandrovič bio je liberal i zbog toga je imao nemalo neprilika. Možda ga je potreba da se približi književnosti navela na neobičan potez — prešao je u časopis „Fiskultura i sport“, sanjajući da mu da književni karakter: objavljivao je Ahmadulinu, Voznesenskog, Okudžavu, Sluckog, talentovane pjesnike i pisce prema kojima je zvanična kritika bila sumnjičava. Vrijeme je bilo prilično strogo i, koliko se sjećam, Tarasov je zbog toga imao problema. Nažalost, nakon njegovog odlaska iz „Sovjetskog sporta“ naši „važni razgovori“ su se prekinuli.

Tarasov je bio talentovan urednik, ali je srce i dušu u potpunosti posvetio poeziji. Tako se dogodilo da se njegovo priznanje kao pjesnika poklopilo s rođenjem „64“. Godine 1969, kad mu je već bilo preko pedeset, objavljena su njegove prve dvije zbirke. Nije iznenađujuće što je u prvu knjigu uvrstio i šahovsku pjesmu posvećenu Petrosjanu. Tarasov je umro vrlo rano, sa 58 godina, i do kraja života uspio je da objavi pet knjiga — sve su mi izuzetno drage.

Dok je Nikolaj Aleksandrovič rukovodio šahovskim listom, povremeno me pitao da li bih želio da se zaposlim u „64“, obećavajući da će mi pronaći odgovarajuće mjesto. Iako je šah zauzimao važno mjesto u mom životu, da zapadnem u direktnu zavisnost od njega, kao što sam već rekao, nisam planirao.

Dva­naest godina kasnije, nedjeljnik je zamijenio mjesečni časopis, na čije je čelo došao Karpov, a njega je, pak, poslije perestrojke „smijenio“ Aleksandar Rošalj. Glavni urednik postao je stvarni rukovodilac, a ne svadbeni general. Rošalj mi je takođe predlagao da pređem u „64“, ali sam i po tom pitanju uvijek pokazivao postojanost.

A u drugoj polovini šezdesetih okušao sam se i u trenerskom poslu. Radio sam sa studentima, a jednom su me „prikačili“ Leni Rubcovoj i Tanji Lemačko — dvjema Moskovljankama koje su se spremale za međunarodni turnir djevojaka u Lavovu. Sve se završilo time da su obe na turniru podijelile prvo–drugo mjesto! Ipak, moje glavno dostignuće kao sekundanta bila je pomoć velemajstoru Marku Tajmanovu na onom čuvenom prvenstvu SSSR-a, s kojeg je izašao u međuzonski turnir, a zatim po inerciji i… na Fišera. Od tada smo veliki prijatelji i već više od četrdeset godina, kad god se zateknemo u istom gradu — Moskvi ili Sankt Peterburgu — uvijek se srdačno sretnemo; imamo o čemu da razgovaramo i mi i naše supruge. Jednom sam napisao veselu priču o romansi Tajmanova s njegovom posljednjom suprugom Nadeždom — čitalac će tu priču naći u knjizi — i ona se toliko dopala glavnom junaku da ju je Mark Jevgenijevič uvrstio u svoje memoare, što je najviše moguće književno priznanje…

U „64“ sam nastupao u raznim žanrovima: uzimao intervjue, pisao reportaže, objavljivao teorijske bilješke i izvještaje s turnira, kao i humorističke tekstove. A onda mi je iznenada pošlo za rukom da osmislím novi žanr, jedan od glavnih u mojoj stvaralačkoj biografiji, koji bi se mogao nazvati „šahovska matematika“. Tražio sam različite veze između te dvije oblasti ljudske djelatnosti — šaha i matematike — upoređivao ih, povlačio paralele, uopštavao, sakupljao šahovsko-matematičke zadatke i zagonetke. Ubrzo sam pripremio niz bilješki na tu temu za „64“, a zatim i ciklus ozbiljnijih članaka za popularni fizičko-matematički časopis „Kvant“. Materijal se brzo uvećavao i 1976. godine u izdavačkoj kući „Nauka“ izašla je moja prva knjiga, koja se upravo tako i zvala — „Matematika na šahovskoj tabli“.

Zanimljivo je da je ubrzo bila prevedena na azerbejdžanski jezik, u mojoj prvoj domovini. Tome je doprinio još jedan prijatelj mog oca, direktor Azerbejdžanske telegrafske agencije Jefim Gurvič (njegov sin Grigorij Gurvič, osnivač moskovskog teatra-kabarea „Leteći miš“, nažalost, prerano je preminuo). Kasnije je ova knjiga više puta reizdavana u različitim verzijama i prevedena na mnoge jezike: njemački, mađarski, finski, objavljena je u SAD-u na engleskom, a na španskom je čak izašla u vidu trotomnika. Iako je šahovsko-matematička tematika daleka od stvarnih šahova, pokazalo se da u svakoj zemlji postoje ljubitelji takvih neobičnih hibrida…

(Nastaviće se)