2010.g.
U delegaciji koja je otputovala na Olimpijadu u Solun bilo je takođe dovoljno rukovodilaca i nadzornika — brojala je 23 osobe, od kojih je igrača (muškaraca i žena) bilo svega 10. Muška ekipa bez Karpova i Kasparova, koji su i dalje bili zauzeti međusobnim mečom, nije djelovala tako moćno. Uz to, Beljavski, koji je postao njen lider, na pripremama je slomio ruku. Ali prave borbe, na kakvu smo se već navikli na posljednjim Olimpijadama, ovoga puta nije bilo. Naša ekipa se već od starta naglo odvojila, a nakon pobjede nad glavnim konkurentima Mađarima rezultatom 4:0 postalo je jasno da nas ništa ne može zaustaviti.
Blistavu igru demonstrirao je „ranjeni“ Beljavski. Nevjerovatna karijera Saše zaslužuje da se o njoj govori detaljnije. Nesumnjivo nadaren šahista, on se ipak nije isticao među šahovskom elitom nekom posebnom blistavošću talenta. Prije bi se moglo reći da je bio poznat po svom nepokolebljivom karakteru, koji mu je pomagao u najtežim sportskim situacijama. Imao je i analitički um, koji mu je omogućavao da iz neuspjeha izvuče maksimum. Godine 1973, kao sasvim mlad debitant, našao se na dnu tabele prvenstva SSSR-a, ali mu je bila potrebna samo jedna godina da napravi ogroman skok do svoje prve šampionske titule. Poznata je bila njegova kolosalna radna sposobnost i u pripremi, i tokom partije. Ali meni je i dalje bilo teško da do kraja razumijem tajnu njegovih uspjeha. Naši dvoboji su češće išli u moju korist; ništa iznenađujuće ili zapanjujuće nije se otkrivalo ni pri analizi njegovih partija. Dublji razlog otkrio se mnogo kasnije. Tvrdoglavost — osobina koju sam ja uvijek smatrao manom i u životu i u šahu — na čudesan način ispostavila se kao ogroman resurs napredovanja. Često me zadivljivalo kako je Saša, s upornošću dostojnom čini se boljeg usmjerenja, ponavljao iznova i iznova teške sisteme otvaranja. Znao je izgubiti nekoliko partija zaredom u istom varijantu španske ili daminog gambita, ali je opet birao iste šeme, primjenjujući pojačanja i ponovo suočavajući se s teškoćama. To nisam mogao razumjeti. Moje geslo otvaranja, naprotiv, bilo je lakoća i „svejednost“. Najvažnije mi je bilo iznenaditi protivnika, prirediti mu nešto neočekivano u početku partije. Takav pristup je često donosio uspjeh, ali do prave dubine rijetko se stizalo.
Beljavski je, pak, s vremenom počinjao da osjeća svoje omiljene sisteme vrhovima prstiju i, naravno, to mu je donosilo opipljive plodove na duge staze. Još jasniji primjer tvrdoglavosti, preobražene u stvaralačku principijelnost, predstavljao je velemajstor Jevgenij Svešnikov. Sjećam se kakvim je podsmjesima bio izložen na prvenstvu 1973. godine zbog svoje privrženosti varijanti sicilijanske odbrane koja je spolja djelovala nakazno i očigledno antipoziciono. Ali ni ironični komentari autoriteta, ni surovi porazi nisu uspjeli da pobijede njegovu neobičnu ljubav. Naravno, upravo svojom stvaralačkom principijelnošću (ili tvrdoglavošću, ako hoćete) šahovski svijet duguje postojanje jednog od najpopularnijih sistema otvaranja. I još jedna prednost datog pristupa: u ratu, braneći rodno ognjište, vojnici pokazuju daleko veću izdržljivost i herojstvo nego osvajajući lijepe, ali tuđe gradove. Tako je i u šahu: braneći izranjavane bastione sopstvene čeljabinske varijante ili ukopavajući se u zemlji do bola bliskog čigorinskog sistema — i borba je žešća, i pobjede su radosnije.
Jer to nisu samo poeni, već dobijene stvaralačke rasprave koje nadahnjuju i daju snagu za dalji napredak.
Olimpijada ’84 bila je jedan od zvjezdanih trenutaka Beljavskog. U Solunu je briljirao i Vaganjan, koji je na trećoj tabli razbijao sve redom. Sa takva dva razarača, zadatak ostatka ekipe — Polugajevskog, mene, Jusupova i Sokolova — bio je mnogo lakši. Tim prije što je to bio rijedak slučaj da niko nije ispao iz ekipe zbog loše forme. Naša pobjeda postala je očigledna mnogo prije posljednjeg kola, a razlika u odnosu na drugoplasirane iznosila je četiri poena! Tako da je olimpijsko zlato došlo začuđujuće lako.
PERESTROJKA
Zonsko prvenstvo zemlje u Rigi nije mi donijelo željenu kartu za međuzonski turnir. Igrao sam ne tako loše, ali to se pokazalo nedovoljnim da bih se ozbiljno borio za prolaz. Ako ne računam to razočaranje, godina 1985. za mene se prilično uspješno završila. Uspio sam na čudesan način da osvojim prvi u mojoj biografiji međunarodni turnir po švajcarskom sistemu u Luganu. Pred posljednje kolo imao sam pola poena više od jedanaestorice pratilaca, od kojih su većina bili velemajstori — open turniri u Luganu bili su veoma jaki. Remiziravši s jednim od njih, Nannom, nisam ni pretpostavljao da ću ostati usamljeni lider — ali upravo tako se i dogodilo. Poslije nekoliko godina, kada sam postao redovan učesnik švajcaraca, prestao sam se ičemu čuditi. Uspio sam da pobijedim i na solidnom turniru po sastavu u Mađarskoj. U aktiv sam mogao upisati i treće mjesto na jakom međunarodnom turniru u Moskvi.
Sljedeće godine nisam igrao u višoj ligi. Želio sam malo da se odmorim, jer je novi ciklus ponovo bio kvalifikacioni za svjetsko prvenstvo. A da bih u njega ušao, bilo je potrebno da se pređe prepreka prve lige, što mi ranije nije uvijek uspijevalo. Taj ispit me čekao u novembru, a u proljeće sam prvi put posjetio Indiju. Turnir se nije mogao nazvati izuzetnim: osim najboljih indijskih šahista — što tada još nije bilo garancija međunarodnog kvaliteta — u njemu su učestvovala i tri sovjetska šahista: osim mene, Sergej Makaričev i Semjon Palatnik. Gotovo do samog kraja sve se odvijalo iznenađujuće lako.
Nesumnjivo, talenat mladića ostavljao je snažan utisak, ali je tada bilo teško pretpostaviti da će se za samo četiri godine Anand naći u redu kandidata za svjetsku titulu.
Nju Delhi, 1986. godina. Višvanatan Anand — desno u prvom planu, a iza njega sovjetska delegacija: Sergej Makaričev, autor i Semjon Palatnik
Poslije devet kola imao sam osam poena, uključujući i dva brza remija sa sunarodnicima. U pretposljednjem kolu trebalo je da igram bijelima protiv dječaka na koga do tada nisam obraćao posebnu pažnju. Istina, igrao je izuzetno brzo, ali se nalazio u sredini tabele. Došavši po još jedan lagan poen, zaista sam se vrlo brzo „oslobodio“ — već negdje poslije dva sata bio sam nadigran po svim zakonima positionog majstorstva, pri čemu je Anand (a bio je to, naravno, on) potrošio na partiju ne više od pola sata. Turnir sam ipak osvojio, ali poraza takve vrste u mojoj praksi, možda, nikada nije bilo. Nesumnjivi talenat mladića ostavljao je snažan utisak, ali je tada bilo teško pretpostaviti da će se već za četiri godine Anand naći u redu kandidata za svjetsku titulu.
Prva liga u Kujbiševu, sada poznatom kao Samara, okupila je, kao i uvijek, ujednačen i jak sastav. Istina, sada spisak imena izgleda mnogo impresivnije nego prije dvadeset godina. Mnogi od danas poznatih, pa čak i čuvenih šahista tada su bili samo mladi majstori, ali su igrali ne mnogo slabije nego u svojim najboljim godinama. Dovoljno je navesti imena Halifmana, Elvesta, Olja, Azmajparašvilija, Ermolinskog, Kajdanova, Novikova, Huzmana, da se i ne govori o velemajstorima koji su igrali u Samari. Neki više nisu živi, a većina je daleko… Turnir se za mene, na iznenađenje, odvijao lako. Uspio sam ne samo da ostvarim glavni cilj — plasman u višu ligu — nego i da osvojim turnir (iz ovog turnira je partija br. 36).
(Nastaviće se)