Genna Sosonko: Moja svjedočenja (62.nastavak)

Moskva 2003.

Takav stil igre uopšte je karakterističan za latvijsku školu šaha. Jasno vidljiv kod Talja i Vitolinša, on se danas može pratiti i kod Širova, Šabalova, Lanke. Njegova prepoznatljiva odlika je stvaranje pozicija u kojima su oba kralja pod prijetnjom, sve visi i jedan pogrešan potez može srušiti čitavu konstrukciju. Ne slučajno, knjiga Širova zove se „Požar na tabli“.

Kao i kod Širova, i kod Alvisa je tehnika završnice bila na visokom nivou, ali dugih, manevarskih partija kod njega gotovo da nema. Ako u napoleonskoj definiciji rata – kao jednostavne umjetnosti koja se u potpunosti sastoji od akcije – umjesto rata stavimo šah, mislim da ćemo se približiti načinu na koji je Vitolinš shvatao igru.

Ali, koliko god da je bio briljantan igrač, Vitolinš je prije svega bio neumorni istraživač šaha. Njegov moto je bio:
„1.e2–e4 – i pobjeda je tvoja!“
To je, naravno, nastavak linije Rauzera, sa čijim imenom se vezuje razvoj mnogih napadačkih sistema. A možda korijeni tog stava sežu još dublje – do tvrdnje Filidora da, uz pravilnu igru, onaj ko počinje partiju treba da pobijedi.

U svim otvaranjima koja je analizirao s bijelima, Vitolinš je pokušavao da dokaže ne samo njihovu prednost – nego veliku prednost, po mogućnosti odlučujuću.

Godine 1980. Vladimir Bagirov je počeo da vodi treninge sa reprezentacijom Letonije:
„Alvis je dolazio kod mene svakog petka. Naša ‘trening’ sesija sastojala se od blic partija; pobjeđivao je onaj ko prvi stigne do deset poena. Vitolinš je svaku partiju igrao kao partiju života i silno se nervirao kada bi izgubio. Usput rečeno – bio je sjajan blic igrač, u nekim stvarima nije zaostajao ni za Taljem.

Dešavalo se da ga pobijedim, ali on je ipak pobjeđivao češće, i to s ubjedljivijim rezultatom. U svim partijama u kojima sam igrao crnim figurama, igrao sam Aljehinku ili Karo-Kan odbranu. On se za te mečeve temeljno pripremao, razvijao svoje ideje, pokušavajući da u Karo-Kanu dobije veliku prednost, dok je Aljehinovu odbranu, koju nije smatrao ozbiljnim otvaranjem, želio potpuno da opovrgne. Napad ua šestom potezu, koji je najčešće koristio i koji je kasnije ušao u turnirsku praksu, ja sam u svojoj knjizi nazvao – ‘Vitolinševa varijanta’.“

Alvis je razvio i modernizovao teoriju Kochrenovog napada i odigrao desetine partija koristeći ga.
„Hoćeš li žrtvovati na f7 ako odigram rusku?“ – pitao ga je jedan od učesnika prvenstva Letonije 1985. godine, koji je mislio da je pripremio neko pojačanje.
„Naravno“, uslijedio je samouvjeren odgovor, a zatim brutalan, razoran napad.

Ipak, glavni poligon njegovih istraživanja bila je sicilijanska odbrana – tu je bio pravi generator ideja. Omiljena polja za lovce u ovom otvaranju bila su mu b5 i g5, i vrlo često je sprovodio lovca na b5 uprkos pješaku na a6. Poziciju je razvijao kao lepezu, često upućujući i skakače na polja d5, b5, e6 – pravo pod udar protivničkih pješaka.

Vladimir Bagirov

Njegovom zaslugom je otkriveno mnoštvo ideja u varijanti sa žrtvom pješaka na b5 u Najdorfovoj varijanti, koja je bila izuzetno popularna 60-ih i 70-ih godina i koju je redovno primjenjivao i Fišer. Praktično čitava teorija velikog podvarijante, zasnovane na žrtvi skakača na 18. potezu i nastavku tihim (neprisilnim) potezima, počela je upravo sa Vitolinšem.

O drugom ogranku iste varijante, koji je on uveo u praksu, Alvis je napisao članak za „New in Chess“, završivši ga karakterističnim riječima:
„Moje analitičko iskustvo mi govori da se čak i u najtemeljnijim analizama mogu pronaći greške. Samo želim da ukažem čitaocu da nove ideje mogu biti pronađene čak i u do detalja proučenim varijantama. Istinski šah je bezgraničan!“

Vitolinš je takođe autor nekoliko najagresivnijih nastavaka protiv tada veoma popularne varijante Polugajevskog. Talj, koji se više puta oslanjao na Alvisovu pomoć i savjete, uspješno je primijenio te ideje u meču protiv samog Polugajevskog, iako ih nije uspio do kraja realizovati.

Druga Vitolinševa ideja u Rauzerovom sistemu (opet ono široko razvijanje lovca na b5!) donijela je Talju izuzetno važne poene: najprije na međuzonskom turniru, a zatim i na turniru kandidata u partiji protiv Korčnoja 1985. godine. Miša je uopšte gajio veoma nježna osjećanja prema Vitolinšu, gledao je u njemu neostvarenog genija, kojim je Alvis, nesumnjivo, i bio, i uvijek je o njemu govorio kao o istomišljeniku i nastavljaču.

Alvisu takođe pripada ideja žrtve pješaka b4–b5 u Nimcovičevoj odbrani (varijanta sa 4. Dc2); varijantu Lb4+ sa nastavkom c7–c5 u novoindijskoj odbrani, koja se danas igra na najvišem nivou, prvi je počeo da razvija Vitolinš. Ideja na prvi pogled izgleda nelogično: pješak koji može da potkopa centar dobrovoljno se odvodi na krilo, ali se time stvara napetost na tom dijelu table, a najvažnije – nastaje neuobičajena pozicija u kojoj je mogla da dođe do izražaja njegova bogata mašta.

U starim vremenima se na problem napredovanja u šahu gledalo jednostavno.
„U ovoj igri nema neke posebne mudrosti, i ako ne težiš da postaneš profesionalni igrač, dovoljno je da što više praktikuješ“, pisao je „Šahovski časopis“ Šifersa još 1894. godine.

Ali šta znači šahovska analiza, onako kako ju je shvatao Vitolinš?

Očigledno je da je on stalno bio u stanju poznatom, u manjoj ili većoj mjeri, svakome ko se ozbiljno bavio šahom.
Nakon nekoliko sati večernje analize, pozicija kao da popušta, čini se da je pred rješenjem – ali ono konačno još uvijek izmiče.
Nalazi se negdje blizu, ali klizi iz ruku; pokušavaš ovako i onako, premotavaš varijantu naprijed-nazad. Dolazi noć, umor navire, razum ti govori da je bolje da ostaviš sve za sutra – ali ti, u očaju, nastavljaš da tražiš taj jedan tempo, razmatraš sve poteze, vraćaš se na početak varijante, a ponekad čak i na početnu poziciju figura.

Ali ako dođe prosvjetljenje, i rješenje se konačno pojavi – tada znaš da će radost tog otkrića nadmašiti sav umor dana, nedjelja, pa i mjeseci potrage za onim što si intuitivno osjećao od samog početka.

U njegovom slučaju, vrijeme nije igralo nikakvu ulogu. Nagrada nije bila ni novac, ni rejting poeni, ni medalje – već sam proces potpunog uranjanja u šah.

Međutim, s vremenom su treninzi, proučavanje stručne literature i analiza postali neophodni uslovi za jačanje igre, čak i na amaterskom nivou. Ipak, pravo zalaganje u šahu ne ogleda se toliko u tome da se radi mnogo, koliko u tome da se radi – kako treba. To je istina koju često zaboravljaju amateri koji žele da naprave napredak u igri i ne štede vrijeme u želji za usavršavanjem.

(Nastaviće se)