
Niš, 2024
PRIČE
ŠAHOVSKI RAZGOVORI PODNO SUVE PLANINE
U subotu na Preobraženje u Gornjoj Studeni, selu u okolini Niša ispod Suve planine odigran je rapid memorijal u sećanje na Dragišu Stojanovića Gileta. Dragiša je bio zanimljiv tip, narodni čovek, jedan u današnje doba od retkih sa stavom i ponašanjem kojima su autentično izražavali svoju ličnost. Planinar, vernik, rojalista po političkom ubeđenju, lovac, veliki gurman i još veći ljubitelj „dobre kapljice“ živeo je u Gornjoj Studeni u kući koju je vremenom pretvorio u kamp (prenoćišta sa kuhinjom i pušnica) za planinarske namernike željnih uživanja u lepotama Suve planine. Pored toga pod zakup je držao i planinarski dom u elitnom delu niške tvrđave, omiljenog gradskog mesta u kome su se preko celog dana sastajale i družile Nišlije svih generacija. Kako je uspeo da unajmi tako reprezentativno mesto ostala je tajna koju niko nije ni pokušavao da razgrne, prosto iz razloga jer se samo po sebi podrazumevalo da bi gazdovanje svakog drugog bilo neuporedivo lošije. Dragiša se odevao „po srpski“: seljačke čakšire, gunj, šajkača mu je uvek bila pri ruci, rakiju je pio iz čokanja, za ispijanje kafe imao je posebnu šolju sa likom đenerala Draže. Iako zvanično glavni domaćin za sofrom nikad nije sedeo u čelu, već odmah do čelnika kome bi na taj način iskazivao posebnu čast. U piću je bio dvofazan, u početku ćutljiv, stidljiv, sav pretvoren u uho, ali kako bi se čokanjčeta umnožavala, lice mu je postepeno počinjalo da crveni, postajao je naglašeno govorljiviji i pokretljiviji sve do omiljene mu tačke usijanja u kojoj bi se mladalački probuđenom verbalnom agresijom obrušio na društvene parazite takozvane lezileboviće, neradnike, birokrate na državnim jaslama, budžetske lešinare, partijske i vojne kadrove i sve slične spodobe skipovane u omiljen mu zajednički imenitelj označen kao-komunjare. Svi mi koji smo ga dobro poznavali sa nestrpljenjem smo očekivali, a bogami i vrlo često provokacijama ubrzavali njegov antikomunjarski šou, ali usput se i oprezno odnoseći na mogućnost da u društvu ne obituje neka persona koja bi se ovakvom retorikom mogla osetiti prozvanom, i još gore spremnom da se odupre i upusti u diskusiju. U tim situacijama (ne mogu se oteti utisku da ih Dragiša nije u potaji priželjkivao) navedena verbalna agresija bi se selila na višu kotu borbene gotovosti označenu kao radikali-zacija, na terenu veoma otporna na razblaživanje.
Profil Dragišine ličnosti pored časti, poštenja i spremnosti da se uloži u opšte dobro, dodatno je ulepšavala ljubav prema šahu. Igrao ga je solidno, na nivou osrednjeg majstorskog kandidata, ali više od toga bio je zaneseno motivisan da ga propagira, populariše i posledično ulaže u njegov razvoj, a da pritom sem ličnog zadovoljstva koje je na taj način postizao ne traži ništa za sebe. Dakle autentični predstavnik one vrste Kaisinih ljubavnika koja je u nezaustavljivom umiranju. Tragajući za načinom da se kao šahovski mecena najbolje izrazi, početkom veka je osnovao šahovski klub pod imenom Čelin kamen (omiljena mu planinarska kota na Suvoj planini) koji se vremenom od lokalnog seoskog kluba razvio u respektabilno šahovsko društvo, u dva navrata krunisano kupom Centralne Srbije. U godini (2015) kad se Dragiša upokojio, Čelin kamen je bio stabilan član prve lige Centralne Srbije i najbolje rangirani niški klub. Tokom razvoja kroz klub je prodefilovalo mnoštvo poznatih niških igrača različitih generacija (Z. Ilić, Ž. Đukić, N. Kostić, D. Stojanovski, M. Kajganović, V. Đokić, D. Mitrović, St. Đukić, B. Živković, D. Keča, D. Stanković, S. Ilić…).
Mečevi su se igrali u planinarskom domu uz obavezan kolektivni ručak na kraju. Za velikom sofrom postavljenom celom dužinom prostorije za igru, svako je bio dobrodošao, često bi se tu našli i gledaoci, ne retko i neki usputni namernik. Dok je meč trajao na platou iza doma, prase se okretalo na ražnju domaćinski natempirano da u saglasju sa pasuljem koji se paralelno krčkao u improvizovanom kazanu svoj maksimum pruži baš u finalu meča. Stanje u meču i situacija na platou su u međuvremenu nadzirani mimohodom rezervnih igrača (kojima sam hronično pripadao) uz dragocenu pomoć čašice sa kantarionskom rakijom. Kad bi se meč završio, a sofra razigrala, Dragiša bi se mašio za buđelar i shodno ostvarenom rezultatu i klupskom pravilniku igračima isplatio zarađeno.
U proleće 2010 godine Dragiša je odlučio da lokalni šahovski život dodatno unapredi organizacijom velemajstorskog turnira i tu stižemo do ciljne poente ovog teksta. Isplaniran je turnir 8 kategorije, a za menadžera zaduženog za igrački sastav postavljen je „niško-banjske gore list“ velemajstor Igor Miladinović koji je u to vreme već imao zavidnu internacionalnu reputaciju i shodno tome brojne kontakte. Sa Igorovim ocem Dragiša je bio dugogodišnji prijatelj, u vreme kad se Igor u mladosti suočavao sa izborom odluka na raznoraznim životnim raskrsnicama i dobronomerni savetnik. I tako se Igor, koji je od starta simpatisao klub i čak obećavao da će ako jednom dospe do prve lige zasesti na čelnu tablu, prihvatio i ličnog učešća i menadžerske uloge.
Nije mu trebalo puno vremena da se pojavi sa listom učesnika na kojoj su bili velemajstori Miladinović, Lazić, Čabrilo, Tošić i Velikov (Bugarska) i internacionalni majstori Miljković, Đukić, B. Kovačević (Hrvatska), Popčev (Bugarska) i Nijat Abasov (Azerbejdžan). Da, da Nijat Abasov, dečačka varijanta upravo ovog Abasova, nove zvezde svetskog šaha, junaka Svetskog kupa i učesnika budućeg turnira kandidata. U pratnji oca putujući Evropom u traganju za Berger turnirom i drugom velemajstorskom normom Abasov, crnomanjasti stidljiv dečko, petnaestogodišnjak, Igorovom menadžerskom inspiracijom skrenut je na niško-banjski kolosek. I pošto je lista time kompletirana 24 aprila 2010 godine u hotelu Markov konak u Niškoj Banji zvanično je otvoren turnir. U funkciji direktora turnira (Dragiša je svima sem sebi voleo da deli zvanja) na otvaranju sam održao od učesnika pozdravljen govor u kome sam se retrospektivno osvrnuo na gostovanja velikih šahovskih imena (Karpov, Geler, Seiravan) u carskom gradu. Kao da sam slutio da u publici sedi „kapitalac“ koji će se u nekom budućem vremenu na sličan način pominjati.
Turnir je protekao pod gostoljubivim okriljem Dragišine harizme, koji je bio na usluzi za sve i svakome. Draga sećanja, sjajni dani.
Internacionalne gastronomske sedeljke arhivirane su u nezaborav. Sa sedam poena Abasov je osvojio prvo mesto i drugu velemajstorsku normu, naš Miljković sa 6,5 poena i prvim vele balom dodatno obogatio doživljaj. Zadnje kolo je odigrano u živopisnom ambijentu Dragišinog planinarskog kampa u Gornjoj Studeni, podno Suve planine. Tu se desio i jedini trenutak (prepričavali smo ga kao raskošnu anegdotu) u kome Dragiša nije bio spreman da „iz prve“ udovolji molbi nekih učesnika, da koreografiju turnirskog ambijenta rastereti napadnim prisustvom generala Draže koji je u vidu skulpture dežurao na ulaznoj kapiji. U ispregovaranoj kompromisnoj varijanti deneral je preskočio doček, ali nas je nakon zatvaranja turnira, podele nagrada i prigodnog ručka domaćinski ispratio.
Kao u dobra stara Dragišina vremena i ovaj rapid memorijal na Preobraženje okončan je kolektivnim ručkom uz kazan pasulja. Tokom celog turnira (mnogi su dosledno ispoštovali protokol) služila se kantarionska rakija. U isto vreme u dalekom Azerbejdžanu Nijat Abasov se nakon kvalifikacije u polufinale Svetskog kupa prvi put za šahovskom tablom sreo sa najboljim igračem sveta Karlsenom. Sećanja na velemajstorski turnir Čelin kamen 2010 su ponovo oživela.
Vatra se nije ugasila, pojavio se čuvar – Nijat Abasov. Ko će ga znati, možda je već na sledećem turniru kandidata dodatno razbukta?
(Nastaviće se)