
2010.g.
Pred Olimpijadu sam još stigao da zaigram u Tilburgu. To je bio prvi superturnir u inostranstvu na kojem sam imao priliku da nastupim. Istina, na njemu nisu učestvovali Karpov i Kasparov, zauzeti mečom za svjetsku titulu, ali upravo tom okolnošću i dugujem svoju sreću. U tim godinama turnira ekstra–klase u svijetu je bilo vrlo malo — samo Bugojno, Tilburg i Linares, pri čemu su Španci svoj turnir tada održavali svake druge godine. Tako da je običnom sovjetskom velemajstoru bilo praktično nemoguće da se nađe na tim takmičenjima. Od Saveza su sa mnom u Holandiju otišli Smislov i Beljavski. Zapad je bio predstavljen svojim najjačim snagama.
Pravo na neuspjeh nisam imao, pa sam odlučio da igram solidno i uzdržano. U cjelini, plan je uspio. Dvije partije sam uspio da dobijem, a ostale su završene remijem. Na turniru je pobijedio Majls, a ja sam podijelio drugo mjesto s Beljavskim, Riblijem i Hibnerom.
Ali turnir u Tilburgu zapamtio sam ne samo po dobrom rezultatu. Po povratku u Otadžbinu očekivao me u Sportskom komitetu SSSR-a finansijski izvještaj — kako se ispostavilo, najduži u mom životu. Stvar je bila u tome što u Holandiju nisu otputovala samo trojica sovjetskih velemajstora, već i zvanična delegacija, kojoj je, shodno tome, pripadao i ne manje zvanični rukovodilac. U to vrijeme uz sovjetske ekipe obično je išao čitav štab pratećih lica na čelu s rukovodiocem, supervizorom iz Organa, prevodiocem koji je bio neposredno podređen supervizoru, i drugim, ništa manje važnim osobama. Na ličnim turnirima, pak, u cilju uštede državnih sredstava, po pravilu se snalazilo sa unutrašnjim rezervama. Nije mi bilo prvi put da obavljam tu odgovornu ulogu. U opterećujućem društvenom zaduženju pokazale su se i pozitivne strane. Često bi u svakom pogledu predivne kolege primjetno mijenjale ponašanje čim bi zadobile makar simboličnu vlast. Sa samim sobom, pak, kao rukovodiocem, bilo je mnogo lakše naći zajednički jezik. Obaveza blagajnika takođe me nije zbunjivala — iz istih razloga.
U računovodstvu Sportkomiteta obično sam polagao račun iz prvog pokušaja, što nije polazilo za rukom mnogima. Zato i nije čudno što su mene postavili za šefa naše male delegacije.
Ipak, postojala je jedna sitnica koja me mučila od samog početka. Upravo uoči našeg puta usvojena je bila dopuna koja se ticala prihoda šahista. Instrukcija, koja je važila od početka sedamdesetih godina, određivala je ovakav sistem raspodjele nagrada: suma do 500 valutnih rubalja (što je godinama bilo ekvivalentno otprilike 800 američkih dolara) nije se oporezivala, a valuta preko toga dijelila se napola sa Sportkomitetom — pri čemu su se za predate dolare u računovodstvu isplaćivali obične rublje, već po nepovoljnom, obrnutom kursu. U odnosu na šahiste pokazivala se tada iznenađujuća tolerantnost, s obzirom na to da je sve troškove putovanja snosila država. Kasnije su u osnovnu cifru bili uključeni i startni honorari, o kojima se isprva stidljivo ćutalo, pa su zato u cijelosti pripadali velemajstorima. Ali bukvalno uoči turnira u Tilburgu sportsko rukovodstvo, kome prihodi šahista nisu davali mira, odlučilo je da startne honorare oduzima u potpunosti.
Odlučio sam da se borim. Ne sjećam se više tačno koje sam argumente navodio u brojnim objašnjenjima i pri ličnim susretima s rukovodstvom, ali borba s neizvjesnim ishodom trajala je pola godine. Pri tome se prilično velika suma valute, koju sam bio prinuđen da nosim iz Moskve u Odesu i nazad, više puta našla u ozbiljnoj opasnosti. Jednom su me na aerodromu u Odesi zadržali kao valutnog kurira mafije u okviru neke specijalne operacije, drugi put je diplomat s prokletim novcem zamalo izgorio. Kako god bilo, iz tog sučeljavanja s vlastima izašao sam kao pobjednik — bar kada je riječ o finansijama.
Ali svojim najvećim dostignućem na tom sumnjivom polju smatram rukovodeću ulogu u meksičkoj službenoj posjeti 1988. godine. U Mazatlan je na prvenstvo svijeta u ubrzanom šahu putovala velika delegacija sovjetskih šahista predvođena Karpovom. Vremena su već bila relativno „vegetarijanska“, ali je u ovom slučaju rukovodilac bio neophodan. Takvim je bio planiran tadašnji načelnik Uprave šaha Nikolaj Krogius. U posljednjem trenutku rukovodstvo je otkazalo njegovo putovanje, i delegacija je iznenada ostala bez vođe.
Moralo se tražiti odgovarajuće ime među učesnicima, i izbor je pao na mene.
Kolege taj obrt nimalo nije zbunio — tokom turnira morali su se rješavati problemi koji su imali malo veze sa šahom. Nekome se nije dopadala soba u hotelu, drugome je hitno trebalo promijeniti povratnu kartu. Glavni problemi su, ipak, nastali po završetku turnira sa novcem od nagrada. Umjesto gotovine, koju su očekivali učesnici (i Sportski komitet), organizatori i Kampomanes, koji je rukovodio čitavim procesom, nudili su sumnjive čekove još sumnjivije banke. Rasprave su se odužile i zamalo smo zakasnili na avion. Sukob je nekako uspjelo izgladiti. Koliko god zvučalo čudno, na toj pozadini uspio sam i kao igrač da nastupim veoma dobro. Uspješno sam prošao kvalifikacije, u četvrtfinalu pobijedio Vaganjana, a tek u polufinalu izgubio od Gavrikova. Prvak je postao Karpov, koji je finalni meč s Gavrikovim odigrao neriješeno.
Te iste 1988. godine dogodila se i jedna tragikomična priča s ekipom CSKA. Meni je već ranije u sastavu armijskog kolektiva pošlo za rukom da dvaput osvojim Kup evropskih šampiona. I ovog puta je u Roterdamu sve vodilo ka ponavljanju uspjeha. Pred posljednje kolo imali smo prednost od dva poena nad najbližim pratiocima — ekipom „Honved“ iz Mađarske. Pošto smo se s njima sastajali baš u posljednjem kolu, ishod borbe djelovao je unaprijed određen: bilo je nezamislivo da izgubimo od objektivno slabije ekipe s dva poena razlike. Ali dogodilo se da sam se u vrijeme posljednjeg kola nalazio ne za tablom, nego u vozu — već sljedećeg dana počinjao je turnir u Bilu. To je bilo poznato unaprijed, ali sam otputovao mirna srca — za pobjedu je ostalo samo da se ispoštuju formalnosti.
Međutim, potcijenio sam organizacione talente armijskog rukovodstva koje je putovalo s ekipom. Do tada se nisu miješali u šahovske stvari — i sastav ekipe i podnošenje prijava bile su moje dužnosti kao kapitena. Ne znam šta ih je spriječilo da obave tu jednostavnu proceduru; vjerovatno su žurili da proslave neizbježni trijumf povjerenog im kolektiva. Kako god bilo, prijava nije podnesena, a u tom slučaju prema pravilima mora da igra osnovni sastav. Tako sam ja na prvoj tabli dobio nulu zbog nepojavljivanja, a Volođu Malanjuka, koji takođe nije trebalo da igra, jedva su pronašli već nakon početka kola. Potpuno demoralisana ekipa s velikom mukom se zaustavila na ivici katastrofe, izgubivši minimalnim rezultatom. O svemu tome saznao sam kasnije, kao i o neprilikama Malanjuka, koji je u nezgodnom trenutku na banketu započeo razgovor s „izdajnikom“ Korčnojem. Tu se rukovodstvo potpuno rehabilitovalo, pokazavši i revnost i profesionalizam. Tako je treća pobjeda u Kupu ispala s prilično neprijatnim prizvukom.
(Nastaviće se)