
Moskva 2003.
SKOK
Istorija šaha prošlog vijeka je, prije svega, istorija mečeva za svjetsko prvenstvo, međunarodnih superturnira, titula, rang-lista, rejtinga, pobjeda. Šta reći – šah ne spada u onu oblast gdje je ponekad poštenije izgubiti nego pobijediti. Ali istorija šaha nije samo istorija maršala i generala. U njoj ima mjesta za svakog pravog majstora, velikog ili malog. U šahu postoje i njegove „grobnice neznanog vojnika“, i kod istinskih poštovalaca igre one izazivaju ne manje poštovanje nego najsjajnija imena.
„To je vjerovatno Alvis“, rekao je Talj, čuvši zvono i prekidajući analizu da otvori vrata, „dogovorili smo se juče da malo blicujemo“. Vrijeme radnje – ljeto 1968. godine. Mjesto – Riga, Taljeva stan, gdje mu pomažem u pripremama za meč sa Korčnojem.
U sobu je ušao visoki mladić, pomalo njihajućeg hoda i blago pogrbljen, prilično sumornog izraza lica, sa visoko povijenim čelom i tamnim pogledom usmjerenim negdje u prazno. To je bio Alvis Vitolinš.
Već smo se poznavali: nekoliko godina ranije, na vojnom turniru u Lenjingradu, odigrali smo partiju koje se vrlo dobro sjećam. U početku izjednačenoj završnici, Vitolinš je razvio snažnu inicijativu i činilo se da mi se ne piše dobro. Uz to, vremena je bilo jako malo. U tom trenutku protivnik je ponudio remi – sve mu je bilo jasno. Zaustavio je sat i počeo da pokazuje ne tako očigledne varijante u kojima crni drži poziciju – nije želio da igra samo na vrijeme.
Tog dana Talj i Vitolinš igrali su blic do kasno uveče; isto se događalo i drugih dana. Talj je, naravno, pobjeđivao češće; ali nerijetko, posebno s bijelima, Alvis je uspijevao da izvede brilijantne napade, čije konture i danas pamtim. Tada sam i shvatio šta je Talj mislio kad bi, u analizi, žrtvujući materijal za inicijativu, ozaren rekao: „E sad ćemo da igramo po Vitolinšu…“
Alvis je rođen 15. juna 1946. godine u Siguldi, blizu Rige. Imao je devet godina kada ga je otac odveo kod njegovog prvog trenera – Feliksa Circenisa. Vitolinšev talenat bio je očigledan, i već nakon nekoliko godina – kao šahovska nada Letonije – postaje jedan od najjačih omladinaca Sovjetskog Saveza.
„On je bio najbolji među nama“, priča Jurij Razuvaev. „Alvis je uvijek briljirao na saveznim omladinskim takmičenjima. Nije slučajno što je i titulisan među prvima. Vitolinš je već tada veoma suptilno osjećao ravnotežu u šahu; kad bi se ona narušila, inicijativa figura u njegovim rukama postajala je odlučujući faktor.“
Bio je vrlo visok i kod nas je imao nadimak Dugi. I bilo je nešto posebno u Alvisu, neka biološka pojava pobjednika – čovjeka koji šah doživljava na drugačiji način. Vjerovatno su nešto slično osjećali i Fišerovi protivnici, na koga je, uzgred, Alvis bio veoma sličan i izgledom. Ali već tada bila je vidljiva i njegova naivnost, neobičnost, uronjenost u sopstveni svijet.
Žanrovska scena iz tih godina: na omladinskom kampu Vitolinš se „bori“ s Estoncem Vooremaom. Fizički jači Alvis pritiska protivnika jastukom uz krevet, poraženi moli za milost. Zahtjev pobjednika: „Pjevaćeš himnu Sovjetskog Saveza na ruskom jeziku.“ Jasno je kakva su osjećanja obojica gajili prema Rusiji, prema Sovjetskom Savezu.
Vladimir Tukmakov se sjeća da su zbog oštrog, blistavog, kombinacionog stila Vitolinša zvali drugi Talj:
„Njegov šahovski potencijal bio je fantastičan. Osim toga, bilo je očigledno da je šah za njega sve – i to ga je povezivalo s Taljem. Bio je zatvoren, teško komunikativan, kao da je čitav bio u sebi; iako smo igrali nekoliko puta, teško da sam s njim razmijenio više od jedne-dvije rečenice poslije partije. Velika očekivanja koja su polagana u njega – nisu se ispunila; postalo je jasno da se nije ostvario kao veliki šahista, i to se desilo još prije njegovih tridesetih – brzo je izgorio. Naravno, i kasnije su svi znali da je Vitolinš vrlo opasan, da s njim nema opuštanja – ali njegovo vrijeme je već prošlo…“

Zbog oštrog, sjajnog, kombinacionog stila Alvisa Vitolinša su nazvali drugim Taljem
Zaista, čitava biografija Alvisa staje u nekoliko redova. Najprije ogromna očekivanja i uspjesi na omladinskim takmičenjima. Uspjesi koji su s vremenom iščezli. Nije postao ni velemajstor, a broj međunarodnih turnira (svi unutar Sovjetskog Saveza) na kojima je učestvovao može se izbrojati na prste. Ipak, u svojoj domovini Vitolinš je blistao: sedam puta osvajao prvenstvo Letonije, više puta turnire baltičkih republika. I to je, u suštini, sve. Krajem 80-ih i početkom 90-ih, kada se napokon ukazala mogućnost putovanja, igrao je na nekim open turnirima u Njemačkoj, ali tada je već bio u petoj deceniji života, a njegovi najbolji dani bili su daleko iza njega. Završio je svojevremeno dvije godine njemačkog odsjeka na Filološkom fakultetu i govorio je sasvim solidno njemački. Cio svoj život Alvis je živio s roditeljima, nikada nije bio oženjen.
Takvi su spoljašnji obrisi njegove biografije. A u stvarnosti, on i nije imao drugi život osim onog vezanog za partije, turnire, beskonačne analize. Za šah.
Kako je igrao?
Vitolinšev moto bila je inicijativa. Inicijativa po svaku cijenu! Stvaranje takvih pozicija gdje su dvije, pa čak i jedna pješak za figuru – sasvim dovoljna kompenzacija, jer figure koje ostaju na tabli razvijaju bijesnu energiju, iz njih se izvlači maksimum korisnog djelovanja – upravo taj faktor postaje odlučujući u procjeni pozicije, čak više nego ranjivost protivničkog kralja.
Vrlo često, nakon takve žrtve, dešavale su se zadivljujuće stvari: poziciona prednost nezaustavljivo je rasla, nadmoćne snage protivnika gubile su međusobnu povezanost, napad se pojačavao iz poteza u potez. Naravno, kralj je ostajao glavna meta i često je prvi stradao u toj agresiji, ali glavni cilj je bilo upravo izvlačenje maksimalne energije iz figura.
(Nastaviće se)