2010.g.
SVOJ MEĐU TUĐIMA
Život je, u međuvremenu, tekao dalje, i sve veće mjesto u njemu zauzimala je svakodnevica — razna obavezna takmičenja. Plata je morala da se opravda, i premda se igranje za okrug negdje u Rostovu ili Vladivostoku teško može uporediti s marširanjem na platou, ja sam to ipak upoređivao s Madridom ili Buenos Ajresom. Ipak, događali su se i praznici — uvijek neočekivani, pa samim tim dvostruko prijatni. Godine 1974. praznik se zvao IBM turnir u Amsterdamu. Tamo smo otputovali Efim Petrovic Geler i ja.
To je bio tradicionalni turnir s dobrim nagradama i solidnom organizacijom, i dospjeti na njega bila je, naravno, velika sreća. Naš hotel bio je smješten u samom centru, pa smo, jedva pobacavši stvari u sobe, krenuli u šetnju. U to vrijeme ruski jezik u Amsterdamu nije bio tako uobičajen kao danas, ali neko nas je dozvao bukvalno poslije par koraka. Ispostavilo se da je to bio Gena Sosonko, stari prijatelj, koji je takođe igrao na turniru. Ne sjećam se više da li se njegovo ime pojavljivalo na spisku koji su organizatori poslali u Moskvu, ili su mudro prećutali njegovo učešće. Tada su slična iznenađenja izazivala pojačanu nervozu u odgovarajućim odjeljenjima odgovarajućih ministarstava.
Gena je nedugo prije toga napustio rodni kraj, a predstojeći turnir bio je jedno od njegovih prvih ozbiljnih šahovskih iskušenja u novom životu. U Savezu smo nerijetko stajali na suprotnim stranama barikada — 1970. u Rigi pomagao je Viktoru Korčnoju da me pretekne na prvenstvu zemlje, a 1971. me pobijedio i kao trenera u meču tog istog Korčnoja s Gelerom — ali to nikako nije smetalo našem prijateljstvu. A prije toga blisko je sarađivao s Mihailom Taljem. Inteligencija, lakoća u komunikaciji, u kombinaciji s ozbiljnim teorijskim znanjem i odličnim pamćenjem, činili su ga sjajnim pomoćnikom najistaknutijim šahistima.
Činilo se da ga takva uloga u šahu sasvim zadovoljava; čuveni „instinkt ubice“, neophodan za opstanak u sovjetskom šahu, u njemu je potpuno izostajao. Proveli smo stotine sati razgovarajući o najrazličitijim temama, ali nikada nismo raspravljali zašto je otišao — odgovori su bili isuviše očigledni. Sada mislim da je za njega važnije bilo „zašto“, a pitanje čime će se baviti na Zapadu bilo je sekundarno. Štaviše, pretpostavljam da uopšte nije planirao da poveže svoj novi život sa šahom. Ali od nečega se moralo početi, pa je odigrao najprije u blicu, zatim u nekom amaterskom turniru…
Nevjerovatno brzo postao je član holandske olimpijske reprezentacije. Ispostavilo se da se može uspijevati igrajući „čist“ šah, ne sileći ni sebe, ni poziciju. A duboko profesionalni pristup u kombinaciji s odličnom teorijskom pripremom stvorili su mu sasvim posebnu reputaciju. Uskoro je postao velemajstor i stalni učesnik superturnira, od kojih se većina tada održavala u Holandiji.
Pored toga, zauzeo je potpuno jedinstvenu poziciju čovjeka koji je jednako potreban i organizatorima turnira, i sovjetskim učesnicima. Za Holanđane je postao prevodilac — ne u utilitarnom smislu, iako je i u tom svojstvu povremeno nastupao, nego u mnogo širem. Bez sovjetskih šahista nije mogao proći nijedan superturnir, ali razumjeti Sportski komitet i Šahovsku federaciju SSSR-a bilo je moguće samo ako instinktivno razumiješ homo sovieticus. Gena je postao upravo takav jedinstveni stručnjak.
A možda još važnije: dozvoljena emigracija, koja je uz to bila dostupna daleko ne svima,
Genna Sosonko.
Sa šahom, ali bez mučnih pobjeda i poraza.
Tilburg, 1994.
Tek je počinjalo vrijeme dozvoljenih emigracija, a o masovnoj seobi sovjetskih šahista, koja će mnogo kasnije preplaviti Zapad, niko nije ni slutio. Ali svi su se već zagledali i odmjeravali tu tuđu, ali nevjerovatno privlačnu stvarnost. Genna je svojim izgledom i manirima plejboja stvarao iluziju lakoće mogućeg prelaska. Činilo se, gledajući ga, da se jezičke poteškoće rješavaju same od sebe, da svakodnevni problemi ne postoje. A sa šahom je, navodno, bilo sasvim jednostavno — jer kod kuće su svi oni (a sada su u istim turnirima sa Sosonkom igrali samo najbolji od najboljih) bili u potpuno drugačijoj „težinskoj kategoriji“.
Samo Genna zna kakvom mu se cijenom isplatila i ta prividna lakoća postojanja, i šahovske pobjede. Nasilje nad sopstvenom prirodom on je, u jednom trenutku, sam i prekinuo, dostigavši cilj koji je sebi postavio. Možda je baš taj novi život, slobodan i nezavisan — sa šahom, ali bez mučnih pobjeda i poraza — i bio onaj zbog kojeg je prije 35 godina krenuo na nepoznato putovanje?
Ali sve je to bilo kasnije, a zasad smo igrali u turniru, provodeći vrijeme veselo i bezbrižno između partija. Danas shvatam da je samo za mene to vrijeme bilo amsterdamski raspust, dok je za mog prijatelja to bio težak period kolebanja i potrage za svojim mjestom u životu. Upravo zahvaljujući Geni, taj turnir postao je jedan od najlakših i najsvjetlijih u mojoj biografiji. Napokon sam uživao u samoj igri, a ne samo u osvojenim poenima i prolascima u sljedeći krug beskrajnih kvalifikacija. Vjerovatno je i sama atmosfera Amsterdama doprinosila osjećanju unutrašnje slobode. Nije slučajno da je baš u tom gradu Viktor Korčnoj napravio svoj izbor, postavši Zlodej (Zlikovac).
Sve je vodilo ka tome da postanem pobjednik turnira. Remi u posljednjem kolu garantovao mi je samostalno prvo mjesto, ali sam izgubio. Izgubio sam od zemljaka i saputnika na ovom putovanju, Efima Gelera. On je igrao loše tokom turnira, i tek ga je ta pobjeda izvela u minimalan plus. Mene su, pak, usljed poraza dostigli Ivkov i Jansa.
Lični poraz je uvijek tragedija. Ponekad zaboravljiva za par dana, a nekad ostavlja trag na čitav život. Istovremeno, poraz je neizbježni dio svakog sporta, a u šahu zna biti još bolniji, jer može poništiti rezultate stvaralačkog truda. Pobjeda se, pak, gotovo uvijek doživljava kao nešto samo po sebi razumljivo, ma koliko se nepravednom činila vašem protivniku. Ovdje uvijek postoje dvije istine — kao i u stvarnom životu. Ali stvarnost je ipak bliža umjetnosti, gdje kriteriji uspjeha i gubitka nisu tako neumoljivo strogi. Kao što bi moj nastavnik tehničkog crtanja govorio, dijeleći ocijenjene domaće zadatke: „Ti si genije, pet.“ Sljedeći bi dobio istu ocjenu. A meni bi najčešće pripalo: „I tebi pet, ali ti nisi genije.“
U šahovskoj partiji, međutim, na svakog pobjednika nužno dolazi jedan poraženi — samo crno i bijelo, dvije strane medalje.
I izgledom i stilom igre idol moje mladosti djelovao je monumentalno. Tokom partije mogao je podsjećati na rimskog vojskovođu — i savršenim, snažnim profilom, i skladnošću strateških planova.
Efim Geler.
I izgled, i stil igre idola moje mladosti ostavljali su monumentalni utisak.
(Nastaviće se)