
Hikaru Nakamura: “Po otvaranju stvari nisu išle baš onako kako sam očekivao, ali ništa neobično se nije desilo. Ipak, vrlo brzo sam počeo da trošim previše vremena i u jednom trenutku sam se našao u neprijatnoj situaciji: bez dodatka vremena u prvih četrdeset poteza, svako duže razmišljanje može dovesti do velikih problema. Osjećao sam to, pokušavao sam da pojednostavim igru, da je prevedem u mirnije vode, jer je ovo bilo prvo kolo i nisam želio da odmah ulazim u maksimalno oštru i opasnu borbu. I sada mi se čini da je upravo to bila jedna od ključnih grešaka: u nekoliko važnih trenutaka birao sam sigurniji, „ljudskiji“ put, iako je možda trebalo igrati čvršće i principijelnije.
A onda je došao trenutak kada sam, misleći da sve držim pod kontrolom, sam dao protivniku igru. Tada sam se opustio. I to je bila veoma ozbiljna psihološka greška. Umjesto da nastavim da igram maksimalno precizno i pažljivo, malo sam popustio, smanjio koncentraciju. Nakon toga Fabiano Caruana je počeo postepeno da pojačava pritisak, naročito na kraljevom krilu, i u jednom trenutku sam osjetio da više ne kontrolišem partiju.
U početku je to bio samo osjećaj blage opasnosti, a zatim je postalo jasno da ću morati da se branim veoma precizno i tada sam se uspaničio. Ne u smislu da sam se odmah raspao, već sam počeo da donosim odluke koje nisu rješavale glavni problem. Igrao sam pasivno, privremeno „krpio rupe“, ali nisam zaista zaustavljao njegov plan. Pozicija je postajala sve neprijatnija, njegove figure sve aktivnije, a moja vremenska prednost je postepeno nestajala. Kada se vrijeme izjednačilo, postalo je jasno da sam u veoma teškoj situaciji i da objektivno, vjerovatno, već gubim.
Ipak, branio sam se prilično dugo i, iskreno, tim dijelom partije sam čak donekle zadovoljan. Da, našao sam se u slaboj završnici, da, Fabiano Caruana je imao mnogo načina da realizuje prednost, ali sam nastavio da se borim. U jednom trenutku, tokom realizacije prednosti, njegova igra nije bila idealna i nekoliko puta je, koliko sam vidio, propustio direktne puteve do pobjede. A onda se desio trenutak kada mi je čak dao realnu šansu da spasim partiju. I to je najteže u cijeloj partiji: poslije nekoliko sati teške odbrane, kada mi je protivnik konačno pružio priliku, nisam pronašao pravi put. Takve šanse ne smiju da se propuštaju.
Posebno je neprijatno to što sam gotovo odmah nakon poteza shvatio da sam pogriješio. To je bio onaj osjećaj: „Stani, šta sam ja upravo uradio?“ Kada se braniš tri-četiri sata zaredom, kada sve zavisi od najsitnijih nijansi, takve stvari se ponekad dešavaju – ali od toga ne bude lakše. Jer šansa je postojala. Prava šansa. I nisam je iskoristio.
Ako sumiram, partija je za mene bila veoma poučna. Na početku sam, u suštini, sve kontrolisao i trebalo je bez drame da zadržim remi. Onda sam se opustio, dozvolio protivniku da preuzme inicijativu i poslije toga sam reagovao slabije nego što treba. Možda je uticala neuigranost, možda samo neprijatan osjećaj kada se pozicija koju si već smatrao sigurnom odjednom pretvori u opasnu. Kako god, upravo tada je partija krenula u pogrešnom smjeru.
Takav je turnir, takav je život. Treba to „svariti“, pojesti nešto, odmoriti se i pripremiti za sljedeću partiju.”