Moskva 2003.
Na moja pisma obično je odgovarao istog dana. Pisao je gotovo razgovornim tonom:
„Eto, Genja, dobio sam tvoje pismo, i znaš, na šta sam pomislio…”
Njegova pisma su se u četiri petine sastojala od planova, ideja i zamisli — što je osobina mladosti, ali Maestro je i sa svojih sedamdeset pet godina ostao mlad. Šta god da je radio, svaki cilj i svaki zadatak posmatrao je kao stepenicu, nikada ne kao mjesto za odmor. Bio je pun energije i zračio onim što Francuzi nazivaju joie de vivre — radošću življenja.
Njegov smijeh bio je smijeh čovjeka naviklog da se stalno raduje životu, ili barem da mu se iskreno čudi — što je, uostalom, osobina djeteta.
U njemu je ostao isti žar, isti poriv za djelovanjem, za promjenom, ista odbojnost prema dosadi i miru. Stanje mirovanja bilo mu je potpuno strano; mislim da je nesvjesno vjerovao kako na zemlji mira i ne može biti — da je život samo približavanje cilju koji se nikada ne može do kraja dosegnuti.
Ideja koja mu se rodila — da na nekoliko mjeseci ode u Amsterdam — nikada nije dobila stvarno ostvarenje, ali on je o tome govorio kao da se još uvijek igra meč Aljehin–Eve, kao da u pres-centru Tartakover i dalje razlaže papiriće s varijantama da bi ih poslao novinama širom svijeta, kao da još uvijek postoji prilika da se uzme novo intervju sa Laskerom, a susretnom Vidmaru u hodniku da se kaže: život posvećen šahu nije bio uzaludan. Govorio je o njima kao o živim ljudima, s kojima je, iz nekog razloga, izgubio mogućnost neposrednog kontakta; slično osjećanje sada i sam imam prema njemu.
Godine 1991. u Berlinu je izašao prvi broj časopisa „Schach Journal”, čiji je glavni urednik postao Koblenz. I sam je u njemu pisao o trenerskom procesu i psihologiji igre — bojim se, tekstovi koji su sada zanimljivi možda još samo istoričaru: šah s kraja vijeka previše se razlikuje od onog koji je Maestro igrao po kafićima Londona i Madrida, kao i od onog kojim su se igrali na prvenstvima SSSR-a, što ih je Talj osvajao prije četrdeset godina.
Priča Maestra o tome kako je, zamišljen, raširio po tepihu hotelske sobe teorijske biltene i puzeći na sve četiri slučajno naišao na varijantu francuske odbrane, kako je o tome obavijestio Mišu pola sata prije prve partije meča s Botvinikom i kako ju je ovaj s briljantnim uspjehom primijenio — danas izaziva osmijeh. Sve to djeluje jednako naivno kao i dijalog između Štajnica i Gunsberga tokom dvanaeste partije njihovog meča za titulu svjetskog prvaka 1891. godine:
odigravši otvaranje (Evansov gambit), Štajnic, koji je igrao crnima, upitao je protivnika:
— Smatrate li da sam moralno obavezan da izaberem istu odbranu kao u meču s Čigorinom?
— Niste obavezni — odgovorio je Gunsberg — ali javnost očekuje da ćete braniti svoju teoriju.
Smrt Talja 1992. godine potpuno je promijenila životni tonus Koblenza; od tada je Miša postao jedna od glavnih tema njegovih pisama. Maestrove riječi o mom posmrtnom tekstu o Talju:
„Živo, iskreno, toplo” — bile su mi dragocjenije od bilo čijih drugih.
Sam je počeo pripremati članak o njemu za New in Chess:
„Mnogo sam o tome razmišljao, želim da pokažem svoje lično viđenje Miše, problem darovitosti, mogućnost njenog predviđanja, odnos trenera i talenta — sposobnost da stojiš u sjenci, a da ipak blagotvorno utičeš. Svijet ne razumije da, osim nenametljivih savjeta i predaje bilježaka otvaranja, ono najvažnije što trener mora da uradi jeste da riješi problem usamljenosti učenika, da mu postane iskren prijatelj, terapeut, kao što me je Miša u jednom intervjuu polušaljivo nazvao. Želim da razbijem mit o mocartovskoj lakoći njegove igre, da pokažem njegov ogroman rad i gorke suze. Šahovski materijal navodim da bih potkrijepio psihološke hipoteze. Još nisam odlučio na kojem jeziku da pišem — na njemačkom ili na ruskom. Nešto me iznutra vuče ruskom, ali već vidim tvoj pomalo podrugljiv, ali dobroćudan osmijeh — vjerujem da ćeš mi oprostiti smjelost da pišem na ruskom, znaj, ne smatram sebe ni Puškinom ni, iskreno govoreći, čak ni Čehovom.”
Ili iz drugog pisma:
„Napokon se sređuje moja posljednja, ali i najveća ideja. Osnovao sam Međunarodnu dopisnu Rišku akademiju imena Mihaila Talja. Ime Talja neće biti zaboravljeno — kroz nju ćemo uspjeti da prenesemo ljepotu i dubinu njegovog stvaralaštva.”
U tom kratkom, posljednjem razdoblju njegova života počeo sam ga zvati Alikom — ne zato što je „Maestro“ bilo Mišino ime i što je tako trebalo i ostati, već zato što su razigranost i lakomislenost nekako postale neprilične, pa i pogrešne.
Evo i njegovog posljednjeg pisma:
„Godine prolaze, sve je bliža perspektiva onog zagrobnog raja. Istina, u mojim memoarima biće i jedno poglavlje: Pisma iz onog svijeta. To će biti najvedriji dio knjige!”
A na samom kraju:
„Kod mene, naravno, tragedija. Nakupilo se toliko materijala i misli da se prosto kidaju da izađu napolje, a ja tonem u bujici novih ideja koje nadiru sa svih strana… Ali sada ću, napokon, staviti tačku i početi PODVODITI REZULTATE.”
Taj niz ideja prekinut je 8. decembra 1993. u Berlinu: tačku je stavila smrt, i više nije bilo nikoga ko bi mogao podvoditi ikakve rezultate.
Pa ipak, pokušaću ja.
Dvije trećine svog života Maestro je bio podanik SSSR-a — te umjetne tvorevine, možda i najvještačkije u novijoj istoriji, koja je, uprkos svojoj političkoj nesuvislosti, a možda baš zahvaljujući njoj, iznjedrila više ljudskih tipova nego ijedna evropska zemlja, osim, možda, Austro-Ugarske. Ako se, naravno, Sovjetski Savez uopšte može smatrati potpuno evropskom zemljom.
Ko je, zapravo, bio Koblenz?
Iako je rođen i cijeli život proveo u Rigi i savršeno znao latvijski, on, naravno, nije bio Latvijac. Najviše je u životu govorio ruski, odlično poznavao rusku književnost i kulturu, ali, naravno, nije bio ni Rus.
Uprkos njemačkoj gimnaziji, odličnom poznavanju njemačkog jezika i preseljenju u Berlin u samim posljednjim godinama, nije bio ni Nijemac.
Jevrejin po krvi, čija su majka i sestre poginule u getu, nije bio ni sasvim Jevrejin, jer mu ni religijska pitanja, ni ono što se obično naziva nacionalnom sviješću, nisu bila naročito bliska.
Veći dio života Maestro je proveo u Sovjetskom Savezu.
Da bi u toj zemlji mogao normalno funkcionisati, morao je, kao i mnogi tada, nositi masku — masku koju je, poželjno, bilo ne skidati ni noću, da se ne bi došlo u trajni sukob sa samim sobom.
U tom slučaju, međutim, maska se mogla stopiti s licem, pa više ne bi bilo lako razdvojiti jedno od drugog.
Sjećanja na Talja, koja je Koblenz napisao za časopis New in Chess, bila su prožeta sovjetskim terminima, pojmovima, imenima ljudi poznatih samo u SSSR-u — do te mjere da se od projekta moralo, teška srca, odustati: komentari i fusnote premašili bi obim samog članka.
Ne mislim, ipak, da je sve u odlomcima njegovih knjiga posvećenih procvatu šaha u sovjetskoj Latviji bilo napisano iz puke obaveze. Ne čini mi se ni da su opisi prvog prvenstva Latvijske sovjetske republike — koje se održavalo u dvorani bivše Riške berze, pod svjetlom kristalnih lustera — neiskreni, niti da su riječi:
„Šah u našoj republici sada iz hobija pojedinaca prerasta u istinsku masovnu igru, koja će zauzeti časno mjesto u kulturnom životu” bile samo prazna fraza.
Na kraju krajeva, ni njegov društveni i javni položaj, ni ugled njegovog imena — poznatog svakom čovjeku u domovini — ne bi mogli biti takvi da je Latvija, hipotetički, krenula putem, recimo, Finske ili Norveške.
Ali, uz sve to, Maestro nije bio — i, naravno, nije mogao biti — sovjetski čovjek.
Rođen kao pribaltički Jevrejin u Rigi, gradu koji je oduvek stajao na raskršću četiri kulture — latvijske, nemačke, ruske i jevrejske — Maestro je, naravno, bio kosmopolita, građanin sveta. Ali njegov kosmopolitizam nije bio samo rezultat niza biografskih slučajnosti — on je proistekao iz same njegove prirode.
Uprkos tragičnim događajima 20. vijeka koji su ga lično pogodili, kao i njegovu porodicu, uprkos nizu gubitaka i udaraca sudbine, osvrćući se na njegov život i prihvatajući aristotelovsku definiciju sreće — nesmetano razvijanje sopstvenih sposobnosti, kakve god one bile — može se reći da je Maestro živio srećan život, uspjevši da sačuva ideale mladosti, otvoren karakter i toplinu srca.
Ipak, sada, podvodeći račune, zar nije previše toga palo na negativnu stranu? Šahovski klub u centru Rige zatvoren je, a njegov prostor zauzeo je neka bankarska kancelarija, potpuno u duhu vremena. Više ne postoji časopis „Šah“, koji je izlazio od 1959. godine; ista sudbina zadesila je i drugi časopis, koji se štampao u Berlinu i čiji je glavni urednik bio Koblenz. Nema ni Akademije Mihaila Talja. Njegove knjige, potisnute bezbrojnim priručnicima o šahovskim otvaranjima, poznate su samo praviim poznavocima. Sam Maestro je imao gorak period da doživi, makar i kratko, sudbinu svog genijalnog učenika.
U vrijeme njegove mladosti, između onoga što je u šahu poznato i onoga što još nije, postojala je široka oblast umjetnosti i improvizacije — upravo zbog toga je Koblenz i zavolio šah. Ta oblast bila je puna grešaka, naivnih predstava i emotivnih zabluda. Danas je ona znatno umanjena; greške su nestale, ali je nestala i aura, kao i u velikoj mjeri sam oreol igre. Čovek naoružan računarom virtuelno je riješio posljednju istinu u šahu, ali da li će ona biti zanimljiva? Nisam siguran da bi, ako bi jedan đak riške gimnazije ponovo morao da bira svoj životni put krajem dvadesetog veka, opet izabrao baš šah.
I na kraju: šta ga je zapravo pokretalo? Zašto je ta unutrašnja opruga, uprkos logici i zdravom razumu, neumorno radila, dovela ga do šaha, odvojila ga od mirnog, umjerenog koraka oca, a potom i sina — koji je daleko i od šahovske igre i od očeve dječje strasti i oduševljenja? Gdje je odgovor na to pitanje?
Na kraju jednog julskog dana 1968. godine stajao sam kod ulaza u moskovski hotel „Peking“, gdje su boravili treneri, sekundanti i učesnici meča Talj — Korčnoj. Prethodnog dana održano je zvanično zatvaranje, a kasnija gozba se protegla duboko poslije ponoći. Odjednom sam ugledao Maestra kako prilazi meni. Kritički me je pogledao i nije, kao i uvijek, odgovorio na moj osmjeh. „Dobro, — rekao je — dosta.“ Zaista sam izgledao prilično umorno. „Želiš li da znaš smisao života?“ — iznenada je upitao. Zbunjen pitanjem, gledao sam ga, ne odgovarajući ništa. „A ja ću ti reći, — nastavio je. — Vjerovatno misliš da je smisao u zadovoljstvima, u provodima? Tako misliš?“ I dalje sam ćutao, jer priznajem da nisam ni razmišljao o životu — toj veseljoj i, najvažnije, beskrajnoj suštini. „Sigurno misliš, šta ga to tako razdražuje? Verovatno se pitaš hoćeš li stići na fudbal večeras?“ Podigao sam glavu; Maestro je čitao moje misli. Nikada ga ranije nisam vidio takvog. „A ja ću ti reći u čemu je smisao. U stvaralaštvu — baš u tome! — svečano je izgovorio. — Da, u stvaralaštvu, a sve ostalo…“ — ponovo me pogledao.
On sam je to imenovao — impuls, osećaj koji ga je ceo život pokretao. Taj osećaj nije dat svakome, ponekad nestaje sa mladosti, gotovo uvijek presuši u starosti. Ali to nije bio slučaj sa Maestrom. Naravno, taj osećaj je dar, i on je sačuvao taj dar u svojoj nemirnoj genetici do same smrti: beskrajnu radost stvaralaštva.
Oktobar 1999.
(Nastaviće se)