
Moskva 2003.
Ali bilo bi pogrešno misliti da je Koblenc bio idealista koji je, zaneseno radeći, zaboravljao na sopstvene interese.
Njegov entuzijazam, oduševljenje i energija uvijek su bili uravnoteženi praktičnim razumom i trezvenim pogledom na život.
Mislim da bi, da je Maestro kojim slučajem završio na nekom ostrvu u Tihom okeanu,
već za dvije godine tamo bio održan prvi šahovski šampionat, sastavljena finansijska projekcija za ekipno prvenstvo, otvorene dječje šahovske škole i visoka škola majstorstva, gdje bi sam Maestro držao predavanja.
Bio bi zapažen i neki posebno bistar dječak s kratkom kovrdžavom kosom.
Ostatak lave od davno ugašenog vulkana služio bi kao odlično sirovinsko drvo za šahovske figure, a njihova proizvodnja već bi bila uhodana.
Sam Maestro bio bi u prijateljskim odnosima s poglavarom ostrvske uprave, koji bi takođe naučio da igra, pored toga — njegova prva zbirka kombinacija već bi bila predana u štampu.
Teško bi bilo reći šta bi sam Maestro u dubini mislio o svemu tome; iako bi savršeno govorio lokalni dijalekat, kod kuće bi se i dalje radije govorilo na jidišu.
U suvenirskim kioscima, pored kuhinjskih podmetača s motivima šahovske table i konjićima od drveta koje su izradili domaći majstori, moglo bi se kupiti i lijepo ukoričeno izdanje knjiga samog Maestra, namijenjenih razvijanju kombinacionog vida.
Mladi treneri, koji su nekada bili njegovi učenici, šaputali bi iza njegovih leđa, doduše,
da je njegova metodika beznadno zastarjela, a što je najvažnije — zamisli! — da je njegova trospratna vila tik uz obalu okeana pravi dvorac, i da je, kažu, dno njegovog bazena popločano crno-bijelim pločicama.
Naravno, te glasine bi dopirale do Maestra, ali on ne bi obraćao nikakvu pažnju;
svoje bi vrijeme posvetio pripremi meča sa najvećim ostrvom arhipelaga, u čiju bi pobjedu čvrsto vjerovao —a poslije toga, ko zna, možda bi i do kontinenta bilo sasvim blizu…
Zajedno smo proveli dvije sedmice u Moskvi, ljeta 1968. godine, na četvrtfinalnom meču Talj – Korčnoj, gdje je Maestro bio Mišin trener, a ja – njegov sekundant. U meču koji je isprva izgledao beznadežno odjednom se ukazala nada, borba se zaoštrila, a napetost je popustila tek s posljednjim potezom. Šah je tada oduzimao gotovo svo vrijeme, iako sada žalim što ga tada nisam pitao o mnogim stvarima koje bi mi danas bilo zanimljivo znati; ali onaj tadašnji ja imao je malo toga zajedničkog s ovim što sada piše, osim, možda, prezimena.
Poslije mog odlaska iz zemlje redovno smo razmjenjivali pozdrave, najčešće preko Talja. A 1979. godine, čini mi se, dok sam igrao u Bundesligi i ubijao vrijeme čekajući voz za Amsterdam na stanici nekog njemačkog gradića, sjetio sam se njegovog osmijeha i, nadajući se da će shvatiti od koga, poslao mu razglednicu bez potpisa, s tekstom koji je, doduše, ponovljen i na drugoj, sjajnoj strani na njemačkom: „Grüssen aus Koblenz.”
Proces raspada sovjetske imperije počeo je u Baltiku. U Latviji je nacionalno pitanje stajalo naročito oštro. Ljudske i profesionalne osobine povukle su se u drugi plan. Zakon švedskog kralja Gustava II Adolfa star više od četiri stotine godina (Latvija je tada bila dio Švedskog kraljevstva) iznenada je ponovo postao aktuelan:
„Da se nikakvi Jevreji ni stranci ne tolerišu na štetu građana Livonije.”
Krajem osamdesetih Koblenz, koji je svoju prvu knjigu na latvijskom jeziku napisao više od pola vijeka ranije, nije našao mjesto u sastavu nove šahovske federacije. Uzeo je to veoma k srcu, znam da je i obolio od muke; bilo mu je već preko sedamdeset. Uprkos dugom životu, Maestro je i dalje djetinje vjerovao u osjećaj zahvalnosti – i lične, i društvene. Bio je čovjek svestrano obdaren i strastveno posvećen svemu što ga je zanimalo, što je kod mnogih prizemnijih izazivalo zavist ili neugodnost.
Godine 1991. Koblenz je otišao iz Rige, grada u kojem se rodio i proveo cio život, u Njemačku; njemački je bio njegov jezik, a sin je odavno živio tamo. Ali svijet taj, „bez Rusije i Latvije”, iako je zadržao stara imena zemalja i gradova, izgledao je drugačije od onog koji je on nekad poznavao. Ipak, ne bi se moglo reći da je Maestro emigrirao u punom smislu te riječi – s vremena na vrijeme navraćao je u Rigu.
„Dokumenta koja potvrđuju pravo naše porodice na kuću sakupio sam gotovo sva”, pisao mi je tada, „osim jednog – o smrti moje majke u getu.”
Od kraja osamdesetih naš kontakt se ponovo obnovio — počeli smo često da se dopisujemo, da se čujemo telefonom, naročito poslije njegovog preseljenja u Berlin. Poslao mi je svoje posljednje knjige — seriju koja je već u Njemačkoj izlazila pod naslovom „Treninzi s Aleksandrom Koblencom”, sve s toplim posvetama, ispisanim njegovim prepoznatljivim lijepim rukopisom.
Kao i u njegovim ranijim knjigama, prevedenim na mnoge jezike, i ovdje se, pored citata velikih šahista, mogu naći i misli Kanta, Getea, Šopenhauera.
„Škola šahovske igre” — taj priručnik Talj je uvrstio među knjige koje su na njega imale najveći uticaj. Ne vjerujem da je to bio samo kompliment upućen njegovom treneru. Knjiga je zaista izvanredna: velikog formata, lijepo izdana, ali što je najvažnije — napisana s talentom i ljubavlju.
Priručnici, trenerski dnevnici, psihološki zapisi, Maestrove memoare — sve je to bilo zanimljivo čitati, prije svega zbog toplog osjećaja prema šahu i ljudima koji su svoj život vezali uz tu igru. Pod njegovim perom i najobičnija, gotovo svakodnevna priča zadobijala bi boje persijske bajke, a njeni junaci postajali bi nalik Sindbadu Moreplovcu.
Pa ipak, čini mi se da njegove knjige pripadaju više žanru operete nego opere: ne dosežu velike visine — ponajviše zato što je sam Koblenz bio čovjek energije i djelanja, a ne kontemplacije, misli i analize.
(Nastaviće se)