
Niš, 2024
PRIČE
ŠAHOVSKI KORIFEJI U CARSKOM GRADU
Od šahovskih Amerikanaca, sa kojima smo imali istinsko zadovoljtsvo druženja tokom njihovog boravka u Nišu, naravno pored neprikosnovenog Seiravana, bili su IM Edmar Mednis i VM Nick Defirmian. Ponašanjem, odnosom prema turniru i domaćim igračima obojica su demonstrirali gospodstvo i kosmopolitizam. Mednis, hemijski inžinjer koji je svoju bazičnu profesiju podredio šahu, pisac 26 šahovskih knjiga, prvi igrač koji je pobedio Fišera na američkim šampionatima, pisac čuvene knjige „Kako pobediti Fišera“ bio je sadržajan kuloarski sagovornik na različite teme. Na završnom banketu održao je govor sa puno duha i lucidnih komentara kojim se u ime svih igrača zahvalio organizatorima na gostoprimstvu. Kao danas se sećam, (i pored solidnog znanja engleskog) koliko mi je svojim raskošnim jezikom napravio muke u prevodu. Za razliku od Mednisa koga je Niški turnir zatekao u zreloj fazi života, Nick Defirmian je u Niš stigao na početku karijere, ambiciozan i željan dokazivanja. Tri šampionske titule SAD I timsko učešće na 8 olimpijada tek je bilo pred njim kao i autorstvo poznate edicije Modern Chess Openings. Kao i njegov prethodnik, status diplomiranog fizičara sa prestižnog Berkley Univerziteta stavio je u službu šaha „koji mu omogućava da se kreativno izrazi“ kako mi je rekao u intervjuu za turnirski bilten. I stil igre i misli i način izražavanja bili su mu puni oštrine i brzine. Negde sam pročitao da trenutno živi u Danskoj, sa ženom koja je šahovski promoter. Ako je to tačno (a voleo bih da jeste), eto lepog primera kako i najživlji temperamenti čeznu za svojim blagim naličjem.
Previše je vremena prošlo da bih se setio kojim „organizacionim bogazama“ se „šahovski pustolov“ Muray Chandler obreo u Nišu, što je na moje zadovoljstvo u obrnutoj proporciji sa živim sećanjem na razgovore u kojima je nama „radoznalim niškim šahovskim provincijalcima“ iznosio moderne ideje o budućim tokovima savremenog šaha. Rođen na Novom Zelandu, u ranoj mladosti je bio prvak zemlje,
kasnije kad se preselio i uzeo englesko državljanstvo postao je dvostruki šampion Komonvelta i prvak Velike Britanije, da bi se onda ponovo vratio u maticu i krunisao povratak sa dve nacionalne titule (2006 i 2008 godine). Na Olimpijadama je tri puta igrao za Novi Zeland i čak 6 puta za Englesku, a biografiju mu krasi najraritetniji podatak da protiv Kasparova vodi golih 2:0. Jeste da je to bila omladinska konkurencija i hendikep simultanka, ali nula je nula, a Gari je Gari. Chandler je dugo bio urednik čuvenog British Chess Magazina, a u novije vreme napisao je nekoliko originalnih šahovskih knjiga za decu. Sve u svemu bogata šahovska ličnost čije obrise je prepoznala I upoznala i niška šahovska sredina.
Iz zapadnog sveta u Nišu su „šahovski divanili“ i dva Šveđanina IM Ornštajn i kod nas IM, a ubrzo posle našeg turnira i velemajstor, Lars Karlson. I dok boravak Ornštajna, inače sedmostrukog prvaka Švedske nije bio nešto posebno zapažen, Karlson je na međunarodnom turniru 1981. osvojio prvo mesto i potpuno pridobio publiku borbenošću i agresivnim stilom igre. Par večeri je do kasno u noć ostao sa nama u redakciji biltena, bio je pun planova, karijera mu se tek otvarala. I mada je već iduće godine osvojio velemajstorsku titulu, kasnije (1992 godine) bio i prvak Švedske iz te daleke vizure njegovih „niških dana“ činilo se da je predodreden za mnogo više domete.
Sa Istoka i zemalja tadašnjeg Varšavskog pakta, kroz naš grad prošlo je mnogo šahovskih korifeja, sa nekima od njih smo napravili prijateljstva od svih ugradili ponešto u kulu lokalne šahovske tradicije. U doba naših tradicionalnih međunarodnih turnira (prelaz sedamdestih u osamdesete) najčešći gost nam je bio češki velemajstor Vlastimil Jansa (igrao je čak na četiri turnira). Uvek je bio u vrhu (ali nikad na njemu), očigledno mu je prijala „domaćinska turnirska atmosfera“ koja je po pravilu nakon odigranog kola imala i svoj obavezni gastronomski nastavak. Pan Jansa i dalje aktivno igra seniorske turnire, a u svojoj uspešnoj karijeri kao krunske reference beleži tri nacionalne šampionske titule, srebro na Olimpijadi 1982. i nebrojano sadržajnih praktičnih poruka u svojoj šahovskoj publicistici.
Od Poljaka u Nišu smo u dva navrata gostili Włodzimierz Šmita, jedno vreme njihovog čelnog igrača i mladog IM Adama Kuligovskog koji je kao potpuni autsajder napravio iznenađenje i sa Seiravanom 1979 godine podelio prvo mesto osvojivši usput i velemajstorski bal. Nakon toga ni traga ni glasa od njega i mada se nisam previse zanimao bilo bi mi zaista zanimljivo dobiti informacije o daljem toku njegove karijere. Na našem turniru je delovao dosta autistično, potpuni kontrast ekstrovertnom Seiravanu i njihova deoba trona je na najilustrativniji način simbolizovala lice i naličje jedne iste medalje.
Ekskluzivni gost iz Mađarske bio nam je gospodin Ištvan Čom dugo godina (7 Olimpijada) nezaobilazni član čuvene mađarske reprezentacije (Portiš, Ribli, Adorjan, Saks, Čom) koja je 1978 godine u Buenos Airesu uzela posle toliko godina zlato Rusima. Iza njegovog boravka u Nišu, u njegovoj biografiji su se već nastanile dve titule prvaka zemlje (1972. i 1973.), kasnije je postao i Fide šahovski arbiter i sve u svemu imao je mnogo toga da nam kaže o “reprezentativnom šahovskom svetu“ o kome smo mi „niški šahovski radoznalci“ uglavnom dobijali informacije (internet nije postojao ni u pretpostavci) iz ruskih časopisa i Šahovskog glasnika. Pored Čoma, od Mađara imali smo jedne godine i talentovanog Hazaia, ali se i on poput Kuligoyskog relativno brzo pogubio duž neizvesnih i nesigurnih „šahovskih staza i bogaza“.
(Nastaviće se)