Vladimir Tukmakov: Profesija-šahista (17.nastavak)

2010.g.

Pored toga, kod kuće je ostala mlada žena, o kojoj sam mislio više i češće nego o meču kandidata. Ali nisam mogao ni da odbijem. Meč se za Gelera razvijao veoma teško: Korčnoj je odmah poveo u rezultatu, a pritom je skoro u svakoj partiji naš štićenik upadao u strašan cajtnot. Nekakav privid borbe održavao se do sedme partije, koja je bila odložena u nešto slabijoj poziciji za Gelera. Međutim, analiza kod kuće pokazala je da se partija drži bez većih problema.
I tada je, na naše veliko iznenađenje, Korčnojeva ekipa uzela tajm–aut. Za mene je ta neplanirana pauza bila posljednja kap. Zamolio sam da odem u Odesu na nekoliko dana, uz obećanje da ću se vratiti za devetu partiju. Ali do nje nikada nije došlo. U prekinutoj partiji, u poziciji naši protivnici našli su zanimljivu mogućnost pozicione žrtve figure, koju mi uopšte nismo razmatrali. Geler je, kao i obično, upao u cajtnot i izgubio. Očajnički pokušaj da se vrati neizvjesnost u meč u sljedećoj partiji takođe je propao. Na zatvaranje meča ja, naravno, nisam došao. Iako se spolja moj odnos s Jefimom Petrovičem i poslije tog događaja činio sasvim prijateljskim, mislim da je neka uvrijeđenost kod njega ipak ostala.

U sjećanju su ostali pomiješani utisci iz sljedeće, 1972. godine. Činilo bi se — uspješna godina u svakom pogledu: i titula velemajstora konačno je stvarno potvrđeno, i još jedna šampionska titula s omladinskom ekipom osvojena, a najvažnije — prošao sam zonsku barijeru. Ulazak na  među-zonski turnir bio je važan dodatak drugoj srebrnoj medalji prvenstva SSSR-a. Ali uspomene su iz nekog razloga obojene sivim tonovima. Završno ispunjenje velemajstorske norme na turniru u Rejkjaviku bilo je sasvim neupadljivo. Da mi je najviša šahovska titula bila dodijeljena na osnovu rezultata sa zvjezdanog turnira u Argentini ili profesionalno odigranog Aljehinovog memorijala, bio bih ponosan i sretan. Za izmučene poene protiv neiskusnih Islanđana čak ni riječ „zadovoljstvo“ nije bila sasvim prikladna.

Pobjeda ekipe na omladinskom prvenstvu svijeta u Austriji bila je sasvim očekivana — naša je premoć nad protivnicima bilo isuviše velika. Čak ni prodor na među-zonski turnir nije me naročito radovao. Polufinalni turnir u Odesi igrao sam teško, s naporom. Iz nekog razloga zidovi rodnog grada nisu mi mnogo pomagali. Uz to, teško se razboljela moja sasvim mala ćerka. Kao rezultat toga, podijelio sam mjesto koje je vodilo dalje, ali sam u finale ušao samo po kandidatskoj listi. Prvenstvo u Bakuu počeo sam sigurno, ali poslije partije s Vasjukovim, gdje sam u boljoj poziciji napravio nevjerovatan previd, moja se igra poremetila. Na kraju je Talj, igrajući van konkurencije, osvojio još jednu šampionsku titulu, a meni je uspjelo da u dramatičnoj borbi preteknem konkurente za pola poena. Na međunarodnom turniru u Hastingsu, kojim se za mene godina završavala, počeo sam s dva poraza, zatim nekako popravio stanje, ali ni taj rezultat nije bio za ponos. Odakle onda dolazi taj osjećaj težine koji se javlja u sjećanju? Možda od neprijatnog pritiska novih obaveza, koje neminovno dolaze poslije ženidbe. Većina velemajstora (i ja nisam izuzetak) individualisti su, blago rečeno, a u suštini — egocentrici, usredsređeni na svoje probleme i preokupacije. Pojava drugog čovjeka pored sebe, koji stalno zahtijeva pažnju, već je samo po sebi veliki stres. A poslije rođenja ćerke centar svijeta u potpunosti se pomjerio ka njoj. Shvatanje nove, sasvim drukčije odgovornosti nego ranije činilo je život zavisnijim. Na nova osjećanja bilo je potrebno da se čovjek navikne, a za to je trebalo vremena.

Sada, u vijeku fetišizacije rejtinga, čak i za tako sudbonosan događaj kao što je ženidba izračunati su predviđeni gubici (stručnjaci ih procjenjuju na oko 50 rejting-poena), tako da danas postoji mogućnost naučno utemeljenog izbora, dok su se tada, kao i u igri, odluke donosile stihijski.

Ali postojao je turnir koji se i po rezultatima, i po atmosferi koja ga je pratila, izdvaja u sjećanju kao sjajna tačka. Nekome je palo na pamet divno rješenje — da se organizuje grandiozan dvokružni blic-turnir. U ona vremena čak su se i najlakomislenija dešavanja, ako bi se već organizovala, priređivala sa velikim zamahom. U Moskvi su bili okupljeni gotovo svi najbolji šahisti zemlje, događaj se odvijao u Sportskom dvorcu CSKA, a mnoge partije sam — mnogo godina kasnije — s iznenađenjem pronašao u ChessBase-u. Turnir je trajao dva dana, i nakon prvog sam sigurno vodio. Drugog dana, istina, Karpov, igrajući nevjerovatnom brzinom, uspio me stići, ali i podjela prvog mjesta bila je izvanredan uspjeh. U tim dalekim godinama igrao sam blic prilično dobro, ali prestići takve korifeje kao što su Talj, Korčnoj, Štejn, Vasjukov i drugi — bilo je neizmjerno prijatno.

Prisjećam se još jednog dostignuća na tom polju. U Čehoslovačkoj se neko vrijeme, u za njih radosnu godišnjicu Velike oktobarske socijalističke revolucije, takođe organizovalo veliko blic-takmičenje — i takođe, što je za ovu prič u izuzetno važno, dvokružno. Godine 1973. na to takmičenje u Plzen poslali su Mihaila Talja i mene iz Sportskog komiteta, a drugim kanalom stigla je čitava grupa šahista sa MGU-a, predvođena Borisom Guljkom. Prvog dana sve je bilo pristojno i svečano: uz prisustvo zvaničnika, svečane govore i druge neizbježne atribute sličnih događaja. I borba je bila žestoka i gusta. Ali nakon završetka prve polovine turnira održan je zvanični prijem učesnika u opštini, zatim posjeta čuvenoj pivari, gdje degustacija nije bila ograničena samo na pivo, a onda je već počela i „samodjelatnost“…

Stigao sam u hotel u četiri sata ujutro, ali ne mislim da sam bio posljednji. Iz nepoznatog razloga  početak drugog kruga bio je zakazan za osam časova ujutro, što je unijelo ozbiljne korekcije u dalji tok borbe. Vlastimil Jansa, jedan od lidera prvog dana, počeo je drugi krug sa šest poraza. I kod ostalih favorita primjećivale su se oscilacije neshvatljive za spoljnjeg posmatrača. Ja sam, međutim, časno izdržao preopterećenja, osvojivši turnir i prestigavši slavnog bivšeg svjetskog prvaka ne samo po broju osvojenih poena.

(Nastaviće se)