Moskva 2003.
Razumije se, to se zanimanje nije poticalo, a u najstrožim periodima sovjetske istorije čak se i kažnjavalo, pa se odvijalo uvijek samo u krugu najbližih. Sjoma je vješto manevrisao između talasa, izbjegavajući one najglasnije, i znao je po imenu spikere, voditelje i autore emisija „Slobode“, „Glasa Amerike“, BBC-ja i „Glasa Izraela“. Radio je slušao samo na ruskom jeziku — znanje stranih jezika nije bila njegova jača strana. Korist od školskog učenja jezika bila mu je, kao i većini njegovih sunarodnika, gotovo nikakva, a kasnije je svo slobodno vrijeme posvetio šahu; i nije lako učiti strane riječi u godinama kada te više zanima smisao onoga što je njima izraženo.
Poslije turnira u Vejk-an-Zeu 1975. godine, Furman, Geler i ja davali smo simultanke u Amersfortu. Dok smo slušali pozdravne govore organizatora, izgovorene na engleskom u čast gostiju iz inostranstva, Sjoma je tiho uzdahnuo:
„Bio je u pravu Mihail Moisejevič.“
Pogledao sam ga upitno, a on je objasnio:
„Naša škola se smatrala šahovskom. Osim mene i mog prijatelja Jure Borisenka, tamo je učilo još dosta jakih šahista. Sjećam se, sredinom tridesetih godina, poslije pobjede na nekom velikom turniru, došao je k nama mladi Botvinik da održi izvještaj — tako se to tada radilo. Odmah smo mu prišli da pogledamo neku partiju, a on nam je rekao: ‘Učite, učite, momci, strane jezike — bez njih ste izgubljeni.’ Bio je u pravu, uvijek je bio u pravu, Mihail Moisejevič.“
Jednom je, ipak, pokušao da dođe do informacija na stranim jezicima — nadajući se da će čuti samo jedno ime: Fišer. To je bilo u noći između 31. marta i 1. aprila 1975. godine, blizu Moskve, gdje su se on i Karpov pripremali za meč za svjetsko prvenstvo. Toga dana isticao je rok za prijavu kandidata u FIDE, ali ime Fišera nije se začulo u eteru. Dva dana kasnije Eve je objavio da je Karpov novi svjetski šampion.
Taj isti tranzistorski prijemnik pomagao je Sjomi da lakše podnese usamljenost, koja mu je uvijek teško padala. Pravac mišljenja koji se, od davnina do Šopenhauera i Ničea, zalagao za usamljenost i zahtijevao snažan unutrašnji potencijal — bio mu je potpuno stran. Najbolje se osjećao u društvu prijatelja, a razgovore sa samim sobom zamjenjivao mu je radio-aparat, koji je uvijek bio s njim — sve do posljednjih bolničkih martovskih dana 1978. godine.
„Zašto?“ — iskreno se čudio Sjoma kada sam mu jednom predložio da pročita nešto od tada zabranjenih knjiga u Sovjetskom Savezu.
„Pa imam radio,“ rekao je. „Svejedno sam u toku događaja.“
On zapravo gotovo ništa nije napisao — osim, možda, ponekog teorijskog pregleda za šahovske časopise — nesvjesno slijedeći, kao i u životu, Pitagorinu zapovijest: govori malo, piši još manje.
Ali sjećam ga se kako je bio nagnut nad listom papira, škiljeći dok se zagledao u tekst partije (Sjoma je bio vrlo kratkovid), da bi je prepisao svojim karakterističnim rukopisom.
Tako su tada radili svi — u ono nedavno, a tako daleko predkompjutersko vrijeme. Svako je imao sveske s analizama, varijantama, ili jednostavno s važnim partijama prepisanim rukom. Takve sveske sjećam se i kod Kasparova iz vremena jednog od njegovih prvih međunarodnih turnira u Tilburgu 1981. godine. Naravno, trošenje vremena bilo je ogromno; danas se partije i varijante mogu izvući iz baze podataka dodirom jednog prsta, a ušteđeno vrijeme može se posvetiti analizi — ili je, pak, prepustiti računaru, ili kombinovati oboje.
Ali vrijeme koje je tada odlazilo na obnavljanje, provjeru i čak prepisivanje varijanti ne čini mi se uzalud potrošenim: tako su srednjovjekovni monasi, prepisujući svete tekstove na pergament ili papir, provlačili ih kroz glavu i srce, čvršće ih čuvajući u pamćenju.
Sjećam se Sjome i po još jednom njegovom ritualu: pažljivo je proučavao posljednju stranu lista „Izvestija“, gdje se s vremena na vrijeme objavljivao kurs valuta. On, koji je bio u inostranstvu, naravno, znao je svu vještačku prirodu tih brojki. Rublja je bila nekonvertibilna valuta, pa šala koja je tada kružila nije bila daleko od istine: u jednom dolaru — funtu rubalja.
Čini mi se da mu je jednostavno pričinjavalo zadovoljstvo da čita lijepa strana imena: gulden, kruna, drahma, peso…
Valutu je u inostranstvu trebalo trošiti štedljivo, da bi se kupilo nešto što u Sovjetskom Savezu jednostavno nije postojalo — a takvih stvari je bilo mnogo. Korčnoj se sjećao kako je Furman, dok je bio na nekom turniru u Skandinaviji, svakog jutra kupovao pečenu piletinu koja je tada koštala jedan dolar, i jeo je pomalo tokom cijelog dana. U tome nije bilo ničeg sramnog ni neobičnog: znao sam mnoge sportiste i muzičare koji su sedmicama na putovanjima u inostranstvu živjeli od konzervi i suhomesnatih proizvoda donesenih od kuće.
Po povratku u zemlju, valuta se morala zamijeniti za sertifikate ili čekove, a postojale su i posebne prodavnice u kojima su se uglavnom strani proizvodi mogli kupiti samo na njih.
„Tamo je svaka prodavnica kao naša sertifikatska — samo bolja“, objašnjavao je jedan velemajstor svojim prijateljima koji nikad nisu bili na Zapadu.
Čini mi se da je za Sjomu, kao i za mnoge tadašnje Sovjete, čitav Zapad izgledao kao jedan veliki sertifikatski dućan.
On je odrastao uz pojmove poput stahanovac, subotnik, politička informacija, karakteristika, neizlazni i mnoge druge, koji su bili potpuno nepoznati Zapadu — i umrli su zajedno s državom koja ih je stvorila.
Marke izložene na zidu u Klubu na Gogoljevskom
S druge strane, zahvaljujući svojim relativno čestim putovanjima u inostranstvo, posebno u posljednjim godinama, i redovnom slušanju stranih radio-stanica, Sjoma je bio upoznat — makar površno i spolja — sa životom u drugom svijetu.
Ta su se dva svijeta u njemu lako slagala, bez unutrašnjih sukoba: prihvatao ih je kao nešto prirodno, jasno razdvajajući jedno od drugog. Pored toga, skepsa i ironija prema zemlji u kojoj je živio išle su kod njega ruku pod ruku s nemalom dozom patriotizma.
(Nastaviće se)