Moskva 2003.
Alla Furman: „Kada je Sjoma pomagao Botvinik ili Petrosjanu, odlazio bi na sedmicu, dvije ili duže, ali kada se pojavio Tolja — on je postao sve za njega. Može li se reći da je Tolja zauzimao posebno mjesto u njegovom životu? Bez sumnje, apsolutno. On je Tolju volio bezuslovno, i svih tih deset godina bili su nerazdvojni. Kada Sјome više nije bilo, Tolja je rekao da je Furman posljednjih deset godina više vremena proveo s njim nego sa mnom. To je bila sušta istina: beskrajni treninzi, pripreme, turniri, putovanja — on nije bio s porodicom, sa sinom, sa mnom, nego s Toljom.“
On je u Karpovu–tinejdžeru vidio ono što je njemu samom nedostajalo u šahu, i davao mu je sve što je znao o igri, pa su zato i brzi uspjesi Karpova bili svojevrsno samoispoljavanje samog Furmana kroz šah.
Anatolij Karpov: „Teško je tačno utvrditi dan kada sam prvi put vidio Semjona Abramoviča — bilo je to odmah nakon 18. partije meča Botvinik–Petrosjan u maju 1963. godine. Furman, koji je tada pomagao Botvinik, savjetovao mu je da u toj partiji, koja je bila prekinuta, pristane na remi. Međutim, Botvinik je smatrao da stoji bolje i odlučio je da igra na pobjedu — i izgubio. Razbješnjen, poslao je Furmana da drži predavanja u Podmoskovlju, na pripremama sportskog društva ‘Trud’, gdje sam bio i ja. Imao sam tada nepunih dvanaest godina.
Počeli smo zajedno da radimo u jesen 1968. godine, kada sam, upisavši najprije Moskovski univerzitet, prešao u Lenjingrad, gdje je živio Furman. Upravo je to i bio razlog mog preseljenja — mogućnost stalnog rada s njim, redovnog druženja. Bez sumnje, u mom formiranju kao šahiste Furman je odigrao presudnu ulogu.
Semen Furman
Nije stvar samo u tome što je bio svestran poznavalac teorije — imao je mnoštvo vlastitih ideja, stalno ih je stvarao, naročito s bijelima. Igrao je bijelima za klasu, a možda i dvije bolje nego crnima. Imao je izvanredan šahovski osjećaj — odmah bi u analizi vidio glavnu varijantu, obožavao je prostor. Ali bio je i nevjerovatno tvrdoglav; to uopšte nije loše — tvrdoglavost u analizi ja čak i volim — ali kod njega je to ponekad išlo do apsurda. Ipak, ponekad je upravo zahvaljujući tome uspijevao da spasi sisteme koji su bili pod ozbiljnom prijetnjom.
U početku mi je djelovao kao miran čovjek, ali kasnije sam u njemu vidio veliku unutrašnju energiju, koja se izražavala ne samo u šahu. Bio je strastveni kartaš, svake jeseni išao je u šumu po pečurke i znao sva dobra mjesta; a drugi njegov ritual bilo je hranjenje riba u akvarijumu, zajedno sa sinom. Sjećam se i tih riba, i imena mi je ostalo u pamćenju — gurami — iako me same ribe nikada nisu zanimale.“
„Ne, nije bilo svađa, bilo je nerazumijevanja — kada nisam osvojio prvenstvo zemlje u Lenjingradu zbog njegovih karata. Imao sam prednost u prekinutoj, veoma važnoj partiji protiv Savona, i to nemalu. A Sjoma je do pet ujutro igrao karte s Levitinom, pa onda, bez ikakve ozbiljne analize, predložio plan, ja ga poslušao — jedva glavu izvukao…“
Furman je ostavljao utisak mirnog, čak flegmatičnog čovjeka. Na ranoj fotografiji iz 1948. godine izgleda kao berzanski broker s njujorške berze tridesetih godina ili holivudski glumac koji igra gangstera, ali u vrijeme kada sam ga upoznao, Sjoma je već imao izgled univerzitetskog docenta ili glavnog računovođe građevinskog preduzeća. Bio je ćutljiv, i u šahovskim krugovima postala je čuvena njegova rečenica: „A vi postavljajte pitanja“ — to je rekao kada ga je buduća supruga, prilikom prvog susreta, upitala zašto ćuti. Govorio je polako, blago je „r“ izgovarao na francuski način, a kretao se smireno — bez žurbe bi pomjerao figure na tabli, polako bi pritiskao dugme na satu, vadio cigaretu, kresnuo upaljač, namjestio naočare.
Ali taj spoljašnji mir bio je varljiv. Ako je tačno da karakter svakog čovjeka odgovara nekom određenom dobu života, onda je kod Sjome to doba bilo između dvadesete i tridesete godine. Oni koji su ga poznavali dobro znali su da je njegova glavna osobina bila — strast. Strast koja se ispoljavala u svemu čega se latio: bilo da je riječ o kartaškoj igri, branju pečuraka, pecanju, ili slušanju stranih radio-stanica. Strast i bliske joj osobine — uzbuđenje i tvrdoglavost. Naravno, njegova glavna strast bile su šahovske figure.
„Znaš, Aljona,“ govorio je svojoj mladoj ženi Sjoma, „sad ne znam kako ću igrati šah, jer tebe volim više nego šah, i ne znam kako da pomirim te dvije ljubavi…“
Alla Furman se prisjeća: „On se šahom bavio stalno. Volio je da gleda partije na džepnoj šahovskoj tabli, jer kod nas u stanu nije bilo mnogo mjesta. Ali i kada nije imao šah pred sobom, ja sam vidjela da stalno misli o njemu — u vozu, u autobusu. Znala sam onaj pogled, kad me sluša, a ne čuje ništa od onoga što govorim: bio je potpuno utonuo u šah.“
Dešavalo se da ga šah drži u napetosti i noću. Godine 1963. prvenstvo zemlje održavalo se u Lenjingradu, i ja sam tamo svraćao gotovo svake večeri. U četvrtom kolu Furman je igrao protiv Holmova, koji je u tom turniru podijelio prvo mjesto sa Spaskim i Štejnom. Ratmir — šahista izuzetnog prirodnog dara — bio je poznat po svom ravnodušnom odnosu prema teoriji otvaranja i nevjerovatnoj upornosti u odbrani.
Međutim, te večeri izgledalo je da mu neće poći za rukom da izbjegne poraz — to je bila Furmanova pozicija: moćan centar, lovački par, pritisak bijelih je rastao. Ali nekako se Furmanova prednost postepeno istopila, i partija je završena remijem.
Kada sam uspio da uđem u prostoriju za učesnike, analiza je već bila završena, a Sjoma je sjedio sam, u svom karakterističnom stavu — naslonjen glavom na ruku, dok mu je u drugoj tinjala cigareta.
„Velika je bila prednost, Semjon Abramoviču?“ — pitao sam ga. Pogledao me je tužno i nije ništa odgovorio; vidjelo se da još nije došao sebi poslije partije.
„Čitave noći me nije napuštao osjećaj neispunjenog duga,“ prisjećao se Furman sutradan, „zaspao sam tek pred zoru — i u snu sam ipak matirao Holmova!“
Čak i poslije toga što se naš šahovski kružok raspao i što su se treninzi prekinuli, ja sam se često sretao s Furmanom na takmičenjima ili u Čigorinovom klubu. Godine 1964. na prvenstvu Lenjingrada uspio sam da ga pobijedim — to je vjerovatno bila jedna od mojih najboljih partija tog perioda. Igrajući crnima, shvatao sam da u akademskoj borbi za izjednačenje nemam mnogo šanse, pa sam već u otvaranju žrtvovao kvalitet. Imao sam neku inicijativu, njegov kralj je bio prinuđen da privremeno ostane u centru. To je bilo psihološki ispravno rješenje. Nije stvar bila samo u oštroj promjeni situacije na tabli.
(Nastaviće se)