Vladimir Tukmakov: Profesija-šahista (10.nastavak)

2010.g.

OPRAVDANI AVANSI

U Odesi su čekali Volođu. Baka, koja se do tada praktično nije bavila njegovim vaspitanjem, tokom tih pola godine provedenih bez mame istinski se vezala za unuka. Malena, mršava, bila je neprikosnovena glava porodice. I njen glavni hranilac. Poslije pogibije na frontu muža — Vovinog djeda, kojeg je on viđao samo na fotografijama — baka je sama vukla porodični teret. Radila je kao prodavačica na kiosku — prodavala je novine i časopise. Najprije u samom centru — na Sabornom trgu, pored čuvene apoteke Gaevskog. Poslije je njeno radno mjesto postalo raskršće ulica Lenjina i Karla Libknehta, što je za Odesiste — i stare i savremene — uobičajenije kao Rišeljevska i Grčka.

Na posao je odlazila rano, još po mraku, a vraćala se kasno. Kako je rastao, Vova se nekako priključio njenim brigama: ponekad sasvim rano, još prije njenog posla, pratio bi je na legendarni Privoz, odakle bi zajedno nosili snabdjevanje za čitavu porodicu. Uveče, kad nije bio zauzet šahom, ona bi ga posjedala za računaljku, i on joj je pomagao da sabira beskrajna potraživanja i kredite. Najviše od svega — to još malo kasnije — Volođi se dopadalo da zamijeni baku na njenom radnom mjestu. Sa zadovoljstvom je prodavao koverte, novine i časopise, upoznajući iz prve ruke tajne njenog sitnog, ali upornog biznisa. Od skromnih bakšiša koje bi ostavljali stalni mušterije za ostavljenu novinu ili sačuvan časopis, stvarao se dodatak plati. Iako je imala samo osnovno obrazovanje, baka je uspjela da svojim trima ćerkama omogući visoko.

Čvrsto stojeći na grešnoj zemlji, nije razumjela unukovu čudnu strast, ali je baš od nje Vova dobio na poklon svoju prvu šahovsku knjigu. Poslije maminog odlaska zbližili su se. Daleko od sentimentalnosti, baka je bila škrta na nježnost, ali Volođa za tim nije ni imao potrebe. Cijenio je njenu svakodnevnu brigu, a nju su, sve više, počele da zanimaju njegove stvari. Postepeno je bakin kiosk postao neka vrsta fan-kluba njegovih navijača, a u njenom životu, dotad sivom i svakodnevnom, pojavila se mala duševna luka. Umrla je 1968. godine, ne dočekavši, nažalost, najveće uspjehe svog unuka.

Koliko god čudno zvučalo, sportski avansi koje sam dao roditeljima počeli su da se ostvaruju: nakon uspješnog nastupa na prvenstvu grada, a zatim i oblasti, Volođa je daleko premašio normu kandidata za majstora i ušao u polufinale Ukrajine, a odatle — sasvim neočekivano — u finale, što je u ono vrijeme bio značajan uspjeh za svakog šahistu.

Ali još ranije dogodio se događaj koji je, na neki način, zvanično zapečatio Volođin ulazak u svijet pravih muškaraca.

U jesen je, kao i obično, reprezentacija Odese krenula na ekipno prvenstvo Ukrajine.

Odrasla ekipa na odraslo prvenstvo. Ali se u njoj našlo mjesta i za Volođu, jer je svaka ekipa imala omladinsku tablu. To je u njegovom životu bilo događaj ne zato što su svi bili mnogo stariji od njega — na to je već bio navikao. Već zato što su ga okruživali najbolji šahisti grada, predvođeni Jefimom Petrovičem Gelerom, već tada jednim od kandidata za svjetsko prvenstvo i idolom Odese. Još donedavno za Vovu je bila čast samo odigrati s njim partiju u seansi simultanke. A sada je bio sasvim blizu: mogao ga je čak nešto pitati i gledati kako jednog za drugim gazi ostale članove ekipe u vozu — Romana Peljca, Vladimira Tokareva, Natana Zilbermana…

Nečekano su predložili da i Volođa odigra. Ne vjerujući svojoj sreći, stidljivo je sjeo naspram slavnog velemajstora. Koliko je samo bilo njegovo iznenađenje kada je uspio da dobije prvu partiju, zatim i drugu… Uskoro je rezultat postao 3,5 : 0,5. Potpuno uronjen u igru, nije ni primijetio kako se atmosfera oko njih promijenila. Igralo se bez satova, ali sa „zvonom“, uz šale i dobacivanja.

Kada je, začuđen nastalom tišinom, Volođa konačno podigao oči, ugledao je napeta lica starijih drugova i usijane uši svog protivnika. Borba se završila tek kada se rezultat u neočekivano napetom meču izjednačio — na opšte olakšanje.

Odeska ekipa pobijedila je na prvenstvu, a Volođa je postao glavni „strelac“  -sakupljač poena.

Uspjeh se, naravno, proslavljao u restoranu. U ono vrijeme suvo vino u našoj zemlji pili su samo rafinirani intelektualci, čiji se broj naglo smanjivao. Uz to, značaj uspjeha nije ostavljao prostora za kompromise. Volođi su natočili, kao i svima, čašu votke. Zaokupljen važnošću trenutka, nisam ni obratio pažnju na reakciju starijih kolega. Ali nakon što je ispit uspješno položen, Volođa je, kako mi se učinilo, bio primljen u muško bratstvo.

Trener i duša odeske ekipe bio je Jefim Jefimovič Kogan. Bio je vršnjak i prijatelj Kotlermana, a i sudbine su im se do izvjesnog trenutka razvijale slično.

Obojica su poslije škole upisali univerzitet: jedan hemiju, drugi istoriju, obojica su iz studentskih klupa otišla na front, obojica su više puta bila ranjena, ali su preživjela. I njihove šahovske biografije bile su slične: nadmećući se jedan s drugim, postali su jedni od najjačih u Odesi, a pedesetih godina više puta i uspješno nastupali na prvenstvima Ukrajine. Ali bilo je teško naći tako različite karaktere! Mirni, staloženi, kako se kaže, zakopčan do grla flegmatik Kotlerman, i emocionalni, ekspanzivni sangvinik Kogan.

(Nastaviće se)