Genna Sosonko: Moja svjedočenja (45.nastavak)

Moskva 2003.

Korčnoju je bilo četrnaest godina kada je pao pod Zakovu zaštitu. Ta riječ, međutim, ne prenosi punu nijansu odnosa — i šahovskih, i ljudskih — između trenera i njegovog učenika.

Viktor Korčnoj:
„Odrastao sam bez oca — poginuo je na frontu — i Zak ga je u mnogo čemu zamijenio. Dolazio sam mu kući, bio sam dio porodice, on me oblikovao kao čovjeka. Moglo bi se reći da je bio tipični leningradski intelektualac. Posmatrao sam njegove manire — recimo, i danas mi je teško da prođem pored poznanika a da ne skinem šešir; to sam naučio od njega. Možda sitnica, ali ipak… Mnogo je učinio za moje vaspitanje. A ipak je, u nečemu, bio vrlo sovjetski čovjek.

Da li je bio i moj pravi šahovski učitelj? Samo u određenom smislu i do određenog nivoa. Imao je udjela u izboru mog repertoara otvaranja — Grinfeldova odbrana, otvoreni sistem španske partije — ali uglavnom sam učio sam. Ipak, ne bih sebe nazvao takvim samoukom kao što su to, recimo, Karpov ili Ivančuk. Na višem nivou on mi zapravo više nije mogao ništa dati — i nije ni trebalo da teži tome, ali nisam siguran da je to razumio. Bio je ambiciozan u vezi sa svojim učenicima; radovalo ga je kada bi oni postizali uspjehe.

Ne znam koga je više volio — mene ili Spaskog. Vjerovatno Spaskog, jer je on došao k njemu još kao dijete. Jako je patio kada je Spaski prešao kod Toluša — vrlo teško mu je to palo. Kasnije sam i sam žalio što nisam otišao kod Toluša, jer je on Spaskog mnogo obogatio i mnogo čemu ga naučio.

Boris Spaski sa svojim prvim trenerom Vladimirom Zakom

Ne mislim da je Zak bio težak čovjek — prije bih rekao da je bio čvrst u svojim principima, a u tome ne vidim ništa loše.“

To što mi je poslao knjigu o šahovskom Lenjingradu, a da u njoj nije bilo ni pomena o mom imenu, smatram početkom njegove bolesti. Možda je upravo taj čin — to što me je isključio iz kruga svojih ljudi, iz spiska Lenjingrađana — postao jednom od uzroka što je on krenuo putem bolesti, putem duševnog propadanja…
Napisao mi je pismo: „Bolje i takva knjiga nego nikakva“,
a ja sam mu odgovorio: „Ne — bolje nikakva knjiga, nego laž.“
Poslije toga među nama više nije bilo nikakvog kontakta.

Tako se desilo da je Vladimir Grigorijevič odigrao odlučujuću ulogu i u izboru mog životnog puta. Kad sam završio školu i trebalo da odlučim gdje ću dalje da studiram, rekao mi je:
„A što ti ne bi razmislio o geografskom fakultetu univerziteta? Prvo, tamo nije teško studirati, imaćeš dosta slobodnog vremena za šah, a i zamjenik dekana, Sereža Lavrov, veliki je ljubitelj igre. A ako ti baš ne legne — uvijek se možeš prebaciti na neki drugi fakultet.“
Sudbina mi je tako bila odlučena, iako sam kasnije ponekad razmišljao da li sam možda trebao da krenem nekim drugim putem. Ipak, tih pet godina studija proletjelo je gotovo neprimjetno.

Kad sam upisao univerzitet i formalno više nisam imao veze s Dvorcem pionira, znao sam, šetajući Nevskim prospektom, da svratim u šahovski klub. Ali Vladimira Grigorijeviča sam istinski upoznao tek kada sam i sam počeo tamo da radim kao trener. Tada smo se praktično viđali svakog dana, tokom prilično dugog perioda — sve do mog odlaska iz zemlje.

Zak je rođen 11. februara 1913. godine u jevrejskoj porodici u gradu Berdičevu, u Ukrajini. Dvadesetih godina porodica se preselila u Lenjingrad. Vulf je postao Vladimir, a njegovo jevrejstvo se nekako istopilo, povuklo negdje daleko — sve dok mu krajem četrdesetih na to nije podsjetila sama država. Ali po kulturi i odgoju, on je, naravno, bio ruski čovjek.

Čitav rat Zak je proveo na frontu, tamo se i učlanio u partiju — što je tada, kao i mnogima, bilo sasvim uobičajeno. Šah je uvijek zauzimao glavno mjesto u njegovom životu.
Prije rata učio je kod Petra Arsenjeviča Romanovskog; u majstorovoj kući okupljala se grupa mladih lenjingradskih šahista, među kojima je bio i Volođa Zak. Pod rukovodstvom Romanovskog analizirale su se partije, razrađivala otvaranja, igrali se tematski turniri. Romanovski je često pričao i o velikanima prošlosti.

Tu atmosferu tih šahovskih večeri Zak je pokušavao da prenese i na djecu u Dvorcu pionira.
„Ko, po vašem mišljenju, igrao je najjače u devetnaestom vijeku?“ — pitao bi, oponašajući Romanovskog.
Djeca, naravno, nisu znala šta da odgovore, pa su nagađala:
„Štajnic? Čigorin?“
„Tako smo i mi odgovarali“, govorio bi Vladimir Grigorijevič.
Kada bi bila izrečena sva moguća imena, Romanovski bi podigao kažiprst prema gore i rekao:
„Mejzon! Morate pogledati partije Mejzona. Mejzon je igrao najjače od svih!“

Tek kada su odrasli, učenici su saznali kraj te fraze, koji im se tada nije izgovarao iz pedagoških razloga.
Podrazumijevalo se: ako je bio trijezan, a to se, doduše, dešavalo ne baš često.

Sjećam se priča Vladimira Grigorijeviča o njegovim analizama završnice „top i konj protiv topa“, u kojima je Vasiljev dokazivao da je zadatak odbrane izuzetno težak. Meni se uvijek činilo da se remi tu može držati bez većih problema, ali svaki put kad vidim tu rijetku završnicu, sjetim se Zaka i tajnih analiza majstora Vasiljeva.

Drugi meč Zak je izgubio od Jurija Averbaha, koji je ubrzo poslije toga postao velemajstor. Čini mi se da činjenica što sam nikad nije postao majstor ostavila u njemu ranu koja se nikad nije do kraja zatvorila — čak ni kada je 1958. godine dobio zvanje „Zaslužni trener SSSR-a“.

Vladimir Zak

Jasno ga vidim na zatvaranju omladinskog prvenstva zemlje, kad se sudija turnira, predstavljajući trenera lenjingradske ekipe, zbunio:
„Majstor sporta… majstor sporta… kandidat za majstora sporta Zak.“
Njegovo lice i čitav izgled tada su podsjećali na kip iz vremena civilizacije Inka: nepomičan pogled bio mu je uprt u govornika, a samo su mu se vilice trzale jače nego inače.

Sjećam se i Zakove priče o njegovoj partiji sa Suetinom.
U potpuno dobijenoj poziciji Suetin, tada mladi kandidat za majstora, previdio je gubitak kvaliteta — i odmah to shvatio.
Oči su mu se napunile suzama, a protivnik mu je dopustio da povuče potez nazad. Desetak poteza kasnije, Suetin je pobijedio direktnim napadom.

Naravno, takvi postupci ne bi smjeli imati mjesta u praksi turnirskog igrača.
Uz to, kombinovati igrački i trenerski rad postajalo je sve teže, pa se Zak ubrzo potpuno povukao iz aktivne igre.
Ali, iskreno rečeno, on i nije bio naročito jak šahista. sam Zak nikada nije postao majstor.
Dvije je partije poslije rata igrao za titulu majstora — što je tada bila uobičajena praksa.
Jedan od tih mečeva izgubio je od majstora Viktora Vasiljeva, ratnog invalida. Bio je to snažan majstor i analitičar.

(Nastaviće se)