
Moskva 2003.
U nekoliko naših razgovora pojavljivalo se ime Solženjicina, koji je tada živio u Americi. Bilo je očigledno da je jedna od njegovih formulacija očajnih ljudi, osuđenih na 10-15 godina logora: ako se sada ne živi, nego tek poslije, čemu onda uopšte? — njoj potpuno strana. Živjeti! Po cijenu čega god.
Jednostavan stih mecene: „Dum vita superest, bene est“ („Dok život traje, sve je u redu“)— urezan je na grbu žena ovog ordena.
Olga Knipper-Čehova, koja je igrala u predstavama svog slavnog muža još na početku vijeka, a umrla kao narodna umjetnica SSSR-a i dobitnica Staljinove nagrade u 91. godini. Marlen Ditrih, umrla u Parizu u istoj dobi. Lilja Brik — muza Majakovskog, druga Čehova — takođe Olga, o kojoj je govorila Olga Klark — poznata filmska glumica Trećeg rajha, koja je blistala na prijemima pored Hitlera i Geringa, a bila je u tajnoj vezi sa Sovjetima. Leni Rifenštal, pri kraju desetog desetljeća života, priprema se da dočeka novi vijek. Zagonetna Gala Djakonova, takođe dostigla duboku starost, bez koje Salvador Dali vjerovatno ne bi postao ono što jeste. Alma Maler, sa svojim bogatim i burnim životom, u kojem se nižu imena jedno ljepše od drugog.
Ipak, i Olgino sazviježđe je bilo impresivno. Prvi muž joj je bio oficir bijele armije, kavalerist, kasnije pilot, što je krajem 20-ih godina zvučalo mnogo egzotičnije nego danas; po riječima Olge, potomak Džingis-kana i sam knez, ostavio joj je kneževski naslov. Drugi muž — šahovski kralj, treći — osvajač zlatne olimpijske medalje, zapravo i on svjetski prvak, četvrti — ratni heroj, admiral, heroj Amerike.
Ali Olga se nije zadovoljavala time, pisala je svoju biografiju širokim potezima, počevši od pradede Jevdokimova — slavnog osvajača Kavkaza, o čemu je govorila pri svakoj prilici. Provjeriti taj podatak bilo je teško, kao i srodstvo njenog prvog muža sa Džingis-kanom; činilo mi se da prezime osvajača Kavkaza nije Jevdokimov, nego Jermolov, ali joj to nisam rekao.
Ruska kneginja — to se uklapalo u bilo koju kombinaciju: sa olimpijskim prvakom, admiralom, ali najveći efekat je imalo u paru sa šahovskim kraljem. Šahovski kralj i ruska kneginja — zvučalo je savršeno na diplomatskim prijemima i balovima, koje je Olga nazivala partijima.
Na tim prijemima tada si mogao sresti bilo koga: bivše i sadašnje kraljeve, diplomate (profesionalne i one sa sinekurama, kakav je bio Kapablanka), vlasnike ogromnih bogatstava, nejasnog porijekla, maharadžu ili, čudom spašenu od streljanja, navodnu ćerku cara.
Čitav život Olge ličio je na dugu partiju šaha sa šampanjcem i cvijećem, i bilo joj je, naravno, kao i njemu, svejedno koje političke stavove zastupaju Kremenko, Ribentrop ili maharadža, čija je pozivnica kasnije nađena među papirima njenog pokojnog muža.
Olga se pojavila u haljini sa ogromnim dekolteom na svečanosti u Manhattanskom klubu, posvećenoj stogodišnjici rođenja Kapablanke; imala je već devedeset godina. Nije promijenila svoju naviku i zakasnila je pola sata, ali jedina osoba koja joj je to mogla zamjeriti gledala je i smješkala se sa velike fotografije na zidu kluba.
Ponekad bi se Olga upuštala u razmišljanja o šahu, o mislima mladog Kapablanke tokom njegove prve evropske turneje, o turniru u San Sebastijanu, tjerajući me da nenamjerno pomislim na stihove Gogolja iz pisma svojoj majci koja ga je voljela: „Nikad ne sudi, moja dobra i pametna mamice, o književnosti.“ Sama Olga nije igrala šah. Ali šta sad. Na kraju krajeva, Rasina žena nikada nije čitala djela svog muža, isto kao ni Hajneova žena, koja je na njemačkom znala samo jednu frazu: „Guten Tag, Nep, nehmen Sie, bitte, Platz“, (Nemačka rečenica „Guten Tag, Nep, nehmen Sie, bitte, Platz“ („Dobar dan, Nep, izvolite, sjednite.“) tvrdeći: „Kažu da je Henrik pametan čovjek i da je napisao mnogo divnih knjiga, i moram vjerovati na riječ, iako sama ne primjećujem ništa.“ Na moje, priznajem, smiješno pitanje da li su Kapablanka i Tartakover igrali s tempom, ona jednostavno nije razumjela, mada je poslije govorila o procjeni teške odložene pozicije Kapablanke protiv Bogoljubova na turniru u Notingemu, podsjećajući na pun elegantne dostojanstvenosti odgovor žene drugog svjetskog šahovskog prvaka — Smislova: „Ja ne igram šah, ali poziciju razumijem.“
Pitao sam je o mnogo čemu, sjećajući se da onaj ko puno pita, dobije mnogo odgovora. Ali skoro svi njeni odgovori su bili slični, kao polirani morski kamenčići, već viđeni, i razlika je bila samo u tome što je u restoranu naručivala „Rasputina“, a ja „Puškina“. Bilo je očito da nisam prvi koji ju je pitao o Kapablanki. Ona je stvarala njegov lik, a ja sam kasnije nalazio neke dijelove onoga što mi je rekla, gotovo riječ po riječ, negdje još. Ipak, poznato je poznato malom broju ljudi, a Olga je znala šta se od nje očekuje.
S druge strane, nije bilo teško stvarati njegov lik, jer je on u mnogo čemu i bio takav. Bili su zajedno osam godina, ali da li ga je ona tako dobro razumjela? Osam? „Četrdeset osam godina sam živjela sa Lavom Nikolajevičem, a nikada nisam saznala kakav je on čovjek bio“, pisala je Tolstojeva udovica poslije muževljeve smrti.
Iako je Olga govorila o događajima starim više od pola vijeka, shvatao sam da čak i iz retuširane prošlosti nepristrasni slušalac uvijek može iščitati osobine i crtice vjerovatno najlegendarnijeg šahovskog prvaka u istoriji igre.
Naravno, želio sam znati koje su šahovske knjige bile kod kuće, kako je analizirao, kako se pripremao za partiju, ako se uopšte pripremao. Olga je odgovarala da šah nije volio, što mi se činilo netačnim, da se uopšte nije pripremao za partije i da, prema riječima samog Kapablanke, da ga šah u mladosti nije zarobio, vjerovatno bi studirao medicinu.
(Nastaviće se)