
Niš, 2024
PSIHOLOGIJA
REJTING KAO PSIHOLOŠKI FENOMEN
Bauk rejtinga vlada šahovskim meridijanima. Na svim šahovskim open turnirima to je ključna reč. „Vidim pao si u rejtingu“, „bravo skočio ti rejting“, „koliko ti rejting poena fali za normu“, „neću da igram zadnje kolo da ne bih pokvario rejting“, „upisnina se ne plaća ako ti je rejting iznad“, „planiram da do kraja godine pređem granicu rejtinga“ prihvatio sam remi u boljoj poziciji, nisam hteo da reskiram rejting“, samo je deo širokog repertoara rečenica koje čine bazični sadržaj komunikacije između igrača tokom turnira. Opsednutost temom posebno dobija napaljujuću dimenziju u iščekivanju parovanja i posledično orgastičnu reakciju u trenutku kad se sazna ime sledećeg protivnika. I što je još važnije njegov aktuelni rejting. Psiha igrača radoznalo vibrira na raskršću sa koga različitim pravcima treba da krene put nove partije. Čekaju se uputstva uma. Zavisno od toga da li je rejting budućeg protivnika niži ili viši motivacija, borbenost, opšte raspoloženje, način pripreme, dubina fokusa, nivoa opreznosti, jednom rečju globalni pristup partiji ekstremno se razlikuje.
Ako je parovan igrač sa nižim rejtingom, već prvim uvidom „njegove cifre“, podsvest počinje da najavljuje pobednički poklič. Telo ohrabreno rejting brojkom koja zaostaje za sopstvenom, samozadovoljno naštimava agresivni kod, ceo sistem na blanko postaje ofanzivan. Bez racionalne cenzure imperativ pobede se iz nesvesnog prenosi u ingerenciju svesnog dela psihe. Pobeda postaje obavezujući zahtev, pokriće za takav stav, zasnovano je na kvantifikaciji, merenju, metodologiji jednom rečju nauci i čini se da ne može biti opravdanije.
U takvom miljeu pobednička igra će sama sebe iznedriti. Dakle partija još nije započeta, a već je na konto obavezujuće tenzije potrošena enormna energija.
Napumpan pseudo agresivnim raspoloženjem, napaljeni igrač konačno stiže na partiju. Spokoj, mir i uživanje u igri trenutno mu nisu prioritet, na terenu, on žuri da se što pre dokopa lozinke koja će mu i formalno overiti izmaštanu jedinicu u tabeli. Partija se rasplamsava, nije baš sve tako prosto, on neprestano traga za taktičkim motivima, spreman je da nepotrebno rizikuje, a u svakom protivnikovom potezu ne traži nameru, već iščekuje grešku i postaje sve naglašenije nervozan što ona uporno izostaje. Nikog nema da kaže stani, urazumi se: ovo je samo jedna partija u kojoj, uz svo uvažavanje merodavnosti rejtinga, postoji i mogućnost da si u lošem danu, sa igrom drastično ispod nominalne vrednosti tvoje cifre. I obrnuto da je možda protivnik u nadahnutom raspoloženju koje utiče da značajno prevazilazi svoje trenutne brojke. Ili je moguće da si naleteo na igrača sa podcenjenim rejtingom u odnosu na objektivni kvalitet igre, a takvih nije malo naročito u juniorskoj konkurenciji. Na um, kome bi trebalo da primarni zadatak bude profilaktička distu distribucija ovakvih pretpostavki ne može se računati jer upravo je on potpalio „pobedničku“ baklju. I tako partija nastavlja svoj mučni tok, prolazi kroz damare i psihičke turbulencije, daleko od uživanja i kreativnog nadigravanja. Konačno se i završava, pirovim ishodom bez obzira na rezultat. Pobedom se zaboravlja sva prethodna muka, pogrešne psihološke postavke i generalno loš pristup. Gubitak partije s druge strane izaziva razočarenje, samopoštovanje spušta ispod „nadmorske visine i velikodušno ustupa mesto osećanju krivice.
Ekstremno različit psihološki performans imaćemo ako je pri parovanju dobijen protivnik sa višim rejtingom. Tada tonus pada, sumnje rastu, nula u tabeli ovlašnim pogledom na visinu rejting brojke protivnika čini se vrlo realnom opcijom. Počinje vajkanje na konto loše sreće jer tu u neposrednoj blizini izvučenog bilo je mnogo igrača sa nižim rejtingom. Telo okreće sklopku na defanzivu, um propoveda globalnu obazrivost, u pripremi pred meč uglavnom se traga za remi opcijama. I kao u prethodnom slučaju, partija još nije ni počela, a već je nepotrebno potrošeno previše energije. Počinje partija, način rukovanja, kao i celokupan govor tela ukazuju na submisivnost i preterani respekt. Svaki potez se troduplo proverava, svaka prilika za izmenu figura se grabi, bez preteranog udubljivanja u pozicionu opravdanost.
Um se stego i ne pada mu na pamet, mada mu je to u opisu radnog mesta da uzvikne: „opusti se, kuliraj, uživaj u igri, pred tobom je živo biće koje nije imuno na greške i lošu predstavu. Svako je ranjiv, pa čak i mašina“. I šta se dešava? Partija teče, prosto ne veruješ kako se dobro držiš i da bi se oslobodio straha od pobede „nad boljim od sebe“, ti se konačno ohrabruješ i u nadmoćnoj poziciji nudiš remi. Sav treperiš dok protivnik razmišlja o tvojoj ponudi, moliš se da pristane kako bi ove muke konačno prestale i ako se to desi ti postaješ euforičan, razdragan i spreman si da zoveš na piće. Ni jednog trenutka ne dolazi ti na um misao da si se u celoj situaciji poneo kukavički, nešahovski, pa čak ni post mortem kad si se naknadno uverio u obećavajuće šanse u koje nisi imao smelosti da se upustiš, ti ne prihvataš kritiku. Glavni adut u odbrani ti je fakat da si remijem na siguricu zaradio nekoliko poena rejtinga.
To je da kažemo povoljan ishod tvoje ponude remija, ali ne retko, dešava se da tvoj partner, igrač sa višim rejtingom ohrabren tvojim strahom, submisivnim ponašanjem, vidljivoj nesigurnosti uprkos slabijoj poziciji odbije ponudu i nastavi dalje. Tek tada nastaju prave muke. Ti odbijanje doživljaš kao narcističnu povredu ličnosti I indirektnu potvrdu da si autsajder. Krhka psihološka ravnoteža koju si kako tako uspeo da uspostaviš se lomi i nisi više u stanju da kontrolišeš narastajuću tenziju. Iz statusa ovce ti bi sada trebao da se pretvoriš u vuka, od submisivca da postaneš fajter, startna defanzivna orijentacija ti onemogućava takav preokret. I šta se dešava? Ti gubiš strateški kompas, prebacuješ sebi što si se uopšte izletao sa ponudom, misli ti se više bave razlozima zašto si odbijen nego samom igrom, na takvoj podlozi grubi previdi sami od sebe rastu. Tuga šta drugo da se kaže. Nakon što si izmetabolisao akutni udar traume, ti se svesno hraniš mazohizmom i počinješ da poraz tumačiš kao logičan i očekivani ishod s obzirom na startnu razliku u rejtingu. I tako opet dolazimo na početak koji se nadovezuje na prethodni kraj. Desio se poraz, u redu dešava se, ali njegova poruka nije primljena. Vodenica je nastavila da klopara ali od brašna ni traga.
Zaboravi na rejting. Opusti se. To su samo brojke. Pokušaj da podigneš nivo igre, kad u tome uspeš cifre će se same priključiti. Važan je put, a ne cilj. Ako pogodiš cilj promašićeš sve ostalo. Šah treba da ti je medijum za kreativno izražavanje, a ne digitron za sabiranje I oduzimanje brojeva. Pogrešno je, neproduktivno, nešahovski svoju igru prilagođavati rejtingovanoj poziciji protivnika. Za razliku od mašina koje imaju fiksiran rejting, tvoj i tvoga protivnika u svakoj partiji može biti drugačiji. zavisno od raspoloženja, inspiracije, telesne harmonije. Ponašaj se Petrosjanovski prema svojim protivnicima, ne potcenjuj, ne precenjuj, svakom ponudi ravnopravni respekt. Svako je ranjiv i željan poštovanja. U šahu pobeđuje onaj ko najviše pokaže za tablom, a ne ko poseduje rejtingom uslovljen viši položaj. „Nije dovoljno da si si jak igrač treba jako i da igraš“ govorio je mudri Taraš.
Veruj u sebe, preuzmi odgovornost nad svojim potencijalama. To ćete osloboditi rejtingom uslovljenog imperativa pobede i očekivanja poraza. Za šahovskom tablom ti nikome ništa ne duguješ.
(Nastaviće se)