Autor teksta: magistar Milan Račić
U svijetu satkanom od bezbroj niti svaki slučajni susret je, kažu, već negdje planiran. Drago mi je tako kad se jave Hercegovci sudbine slične svakoj izbjegličkoj priči, uspješni ili neuspješni, posebno oni što su i tamo daleko uspjeli ukorijeniti svoj krševiti nemir. Tako sam doživio i prvi kontakt sa Milanom Draškom, pa poslije kratke prepiske, iako sam ponešto znao o njemu, odmah odlučio valjalo bi napisati priču o ovom zemljaku koji je krojio, poslije rata, svoju uspješnu ljudsku i šahovsku sudbinu u Podgorici i Crnoj Gori. Pomislio, evo čovjeka što spaja Tasovčiće, Čapljinu, Mostar i Hercegovinu s Titogradom i Crnom Gorom, ne priznaje granice već dobre ljude bilo da dolaze iz Sarajeva ili Banja Luke, ili ih je upoznao na šahovskim turnirima širom svijeta.

Život i sudbina šahovskog velemajstora Milana Draške mnogo je bogatiji od onog nepredvidljivog šahovskog poteza i izbjegličke kese kojom smo svi, manje više, dopremljani s vlastitog topraga u nepoznato. Čitao sam ga kao pisca prelijepih priča iz cijelog svijeta; upamtio po kazivanju o očevoj kafani “Topole”, te njegovim pričama o odlascima na Veležove utakmice, podsjećanju na mostarsku čaršiju i ljude koji su je trajno obilježili.
Prva pobjeda u očevoj kafani došla je sa osam godina, kada se i zaljubio u šah. Predložio je ocu, koji je bezuspješno tražio najbolju varijantu, da skakačem povuče pobjedonosni potez. Pretrpio je Milan mnogo poraza dok nije postao prvak očevog restorana. Brzo napreduje i već 1973. postaje prvak Čapljine, sa 10,5 godina! Zabilježio je 12.5 poena od mogućih 13. Uporedo je igrao mali fudbal i basket. Otac ga je vodio na sve Veležove utakmice. Uživali su u igri čuvene generacije sedamdesetih i triu BMV.

Foto: Milan Draško sa Mihailom Taljom
U ljeto 1977. postaje pionirski prvak Jugoslavije. Nešto kasnije putuje na Kadetsko prvenstvo svijeta na Azurnoj obali. Prvi mu susjed Gari Kasparov, koji će postati svjetska šahovska legenda, a Milan dijeli 9 do 12 mjesto. Nižu se uspjesi, trostruki omladinski prvak Bosne i Hercegovine…
Putuje za Beograd s namjerom da zaigra u velikom klubu i tamo nastavi školovanje. Sudbinu mu je, međutim odredila jedna očeva rečenica upućena majci: ”Ako ostane u Beogradu, kad ćemo ga viđati”! I vratili su se kući.
U proljeće 1978. prelazi u ŠK Bosna, budućeg četverostrukog prvaka Evrope, koja je i pet puta uzastopno bila ekipni prvak Jugoslavije. Nižu se pobjede i uspjesi. Nezaboravni Bosnini velemajstorski turniri, svjetskog renomea. U Olimpijskoj 1984. dijeli sa Viktorom Korčnojem 1-2 mjesto, uoči finiša turnira.
Prvi put u Sovjetskom Savezu 1985. Igra bijelim figurama protiv svjetskog prvaka Mihaila Talja. Nadmudrivanje u otvaranju i remi u 15. potezu. “Idemo u salu za analizu. I svi posmatrači iz sale kreću za Taljem. Magnet, neviđena harizma. Analiza je bila spektakl zbog Taljevih ideja i bravura. Tada sam ostvario šest pobjeda i podijelio 3 – 6 mjesto. Poslije pobjede protiv Elvesta, igrača svjetskog potencijala, Talj me značajno pogledao i uputio mi najdraži neizgovoreni kompliment. Sa Taljem sam odigrao još dvije partije (poraz i remi)“, s radošću priča velemajstor Draško.
U jeku ispitnih rokova uči i po dvanaest sati dnevno. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. “Lijepe sarajevske godine“, kaže Draško.
I kao što to u životu biva, sudbina ili ko zna šta donese period šahovske stagnacije. Znao je Milan da je potrebno strpljenja i sačekao „da mu se približi Bog“ (Puškin). Smjenjivali su se uzleti i razočaranja. Živio je u Mostaru, kod ženinih Vesninih roditelja, od oktobra 91. do početka aprila 92., iza Fabrike duhana.

Foto: Naslovnica knjige
Rat ga zatiče na turniru u Vrnjačkoj Banji. I posljednjeg dana turnira, proslavljeni velemajstor Velimirović predlaže mu da žive u njegovoj kući u Herceg Novom (preko puta kuće Ive Andrića), dok se ne snađu. Velemajstorski i izuzetan ljudski gest starijeg kolege. Pet punih godina u Boki, tri mjeseca u Novom Sadu i sedam u Zemunu. Od januara 1998. život im odredio Podgoricu gdje je Vesna dobila posao kao ljekar. Zadovoljne i ćerke Anja i Miljana. Vrtić i škola blizu, široko društvo i grad koji ”raste”.
Godina 1993. donijela mu je velemajstorsku titulu. Olimpijski reprezentativac postaje 1994 godine, u reprezentaciji koju predvodi Ljubojević.
Imao je sreću i čast da odigra 11 partija sa svjetskim prvacima. Častan rezultat; 6,5:4,5. Pobijedio Ponomorjova, a s posebnom radošću pamti remije sa Spaskim i Smislovom u Rimu 1990.
Igrao za tri velika kluba: Bosnu, Partizan i Agrouniverzal gdje su mu saigrači bili svjetski prvaci Anand i Kramnik. Karpov mu bio podrška i ohrabrenje. Pobjeđivao na mnogobrojnim turnirima, igrao osam godina italijansku ligu i četiri francusku.
“Ali, kao da je nešto ostalo nedorečeno. Jesam li mogao više uzletjeti”? pita se danas i sam odgovara: “Vremenske oskudice i prilično blag karakter povremeno su se negativno odražavale na rezultat. I uvijek je bilo nešto pored šaha. Fudbal, košarka, fakultetske obaveze, a od početka 2010. pisanje. Ali, kako da se ne ponosim kada sam i sa vicešampionima svijeta ostvario pozitivan skor: 5:4! Izdvajam pobjedu protiv trostrukog vicešampiona svijeta Korčnoja u Banjaluci, 2008. Da bih ga dobio morao sam izaći iz “sopstvene kože”. Sutradan mi je priznao njegov drug Vlado: ”Viktor je analizirao partiju do jedan noću”.
Osvajao je Draško mnogobrojne turnire, reprezentativac tri države i pet godina selektor muške reprezentacije Crne Gore. Talj i Fišer su mu šahovski idoli. Život ispunjen putovanjima, u dušu mu je utisnuto pregršt ljepote.

Foto: Milan Draško sa Viktorom Korčnojem
Dragocjen motiv za pisanje
Njegove knjige “Karpov u Dučićevom gradu” ili one putopisne “Putujući sa figurama”, priče su i o Mostaru i zavičaju, mostarskim slikarima, boemima i šeretima Mehi Sefiću i Ici Voljevici – izronile iz onog plaventila i ljepote hercegovačke.
Neki lijepi tekstovi objavljeni su i na portalu Tacno.net. O Veležu, Matvejviću, Suli, jednom januarskom danu i treperenju kada krajem januara 2020. obilazi Mostar – kao da je u Parizu i Rimu, a samo je gledao sa Starog.
Član je Udruženja književnika i ima status Samostalnog umjetnika Crne Gore. Čita s radošću i piše s blagom sjetom. Bitno mu je da postoji strast.
Nekada vučemo prave poteze, nekad predvidive, nekad ne, u šahu kao i u životu. Tako je i s Milanom Draškom.
Isto onako kao kad je bio osmogodišnji dječak i tek počinjao u kafani kod svog oca, Draško i dalje nježno i s ljubavlju miluje svoje šahovske figure, vuče velemajstorske poteze i sve to prenosi na najmlađe.
Obilazi Hercegovinu i svijet gdje se nadahne razgovorima s komšijama, onim iz Tasovčića i Donje Mahale, dijeli radost susreta sa drugarima u Mostaru i Sarajevu ili se sa jednomjesečnim unukom Veljkom raduje svakom novom jutru.
Iako je zakoračio u šezdeset i neku, život i igra kao da tek počinju.
Milan Račić
O autoru: Milan Račić je pravnik i magistar političkih nauka. Magistrirao je na temu „Međunarodni odnosi“. Mostarac, koji živi u Podgorici. Prije rata obavljao niz značajnih funkcija u gradu. Ima decenijski rad sa izbjeglicama u Crnoj Gori. Dugo je bio predsjednik Stonoteniskog saveza. Vratio se privremeno u Mostar i deset godina radio u kantolnalnom Ministrastvu privrede. Pisac i novinar.
Napisao je 165 tekstova za ugledni portal Tačno.net. Piše sugestivnim, rafiniranim i sjetnim stilom. Autor je šest knjiga, četiri su nastale iz tekstova na portalu, a tema preostale dvije je migracija. Odlično je dočarao „muziku jednog života“ (Andrej Makin).