V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
O „vazdušnom krštenju“ Hosea Raula Kapablanke kasnije je pričao Jeremeev:
Bio je lijep ljetni dan. Stigavši na aerodrom 21. juna 1936. godine, ugledali smo mali jednomotorni četvorosjedni avion. Više se ne sjećam njegove marke, ali treba reći da spoljašnji izgled letjelice nije ulivao naročito povjerenje. Do polijetanja je ostalo još nekoliko minuta, a tada se ispostavilo da Kapablanka uopšte izbjegava letenje i da se do tada nijednom nije koristio ovom vrstom prevoza. Pri pogledu na avion kojim smo trebali da letimo, Kapablankino lice izrazilo je iznenađenje i izvjesnu sumnju, i on mi je rekao:
„Gospodine Jeremeev, polazeći u Sovjetski Savez, nisam ostavio testament. Danas letim prvi put i, prije nego što zauzmem mjesto u ovom avionu, želio bih da napišem testamentarno pismo koje ću vam predati na čuvanje.“
Nasmiijao sam se i rekao mu:
„Gospodine Kapablanka, pa mi letimo zajedno, i ako se s nama nešto dogodi, ja nikako neću moći da ispunim vašu molbu. Bolje bi bilo da testamentarno pismo ostavite načelniku aerodroma.“
Uz osmijeh, Kapablanka je sjeo za sto i napisao pismo -testament.
I evo nas u vazduhu. Posmatram Kapablanku. Vidim da mu se let dopada. Ustaje, prilazi pilotu, pokušava da razgovara s njim, ali buka motora i nepoznavanje jezika smetaju. Tada pilot vadi bilježnicu, u koju Kapablanka nešto zapisuje.
Prvi let Kapablanke protekao je sjajno. Čitav svoj dalji put u Odesu, Harkov i nazad u Moskvu Kapablanka je obavio avionom.
Ukupno je tokom svoje turneje Kapablanka dao 15 simultanki, u kojima je učestvovalo oko 400 sovjetskih šahista.
„Putovanje Kapablanke po Ukrajini“, pisale su novine „64“, „izazvalo je tamo pojačano interesovanje za šah i, nesumnjivo, odigralo značajnu ulogu u daljem razvoju šaha u Ukrajini.“
Iz Moskve u Brisel Kapablanka je takođe otputovao avionom. Tim obavještenjem započeo je svoje sledeće pismo:
„Karlsbad, 16. jula 1936. godine
Dragi gospodine Jeremeev!
Stigao sam ovdje juče poslijepodne. Putovanje iz Moskve u Brisel bilo je odlično.
Iz novina vidim da Ragozin ne igra na turniru u Čehoslovačkoj. U čemu je stvar? Obećani reket još uvijek nisam dobio.
Kako Vam ide? Danas sam imao dva kratka intervjua s jednim novinarom koji piše za pariški ‘Herald’. Zanimala ga je moja posjeta Rusiji i, naravno, odgovorio sam da sam kod Vas proveo dva vrlo lijepa mjeseca.
Molim Vas da me obavijestite kakvo je stanje mog tekućeg računa kod Vas u banci. Takođe bih želio da saznam šta je odlučeno u vezi sa specijalnim nagradama na posljednjem turniru.
Ovdje ću ostati do 4. avgusta. Zatim ću biti u Briselu do 7, a zatim u kubanskoj ambasadi u Londonu.
Pišite mi što je moguće prije i obavijestite me o svemu. Srdačan pozdrav Vašoj supruzi.
Iskreno Vaš
H. R. Kapablanka“
Poslije odlaska iz SSSR-a Kapablanka je prilično često pisao svom ruskom prijatelju V. E. Jeremeevu. U toj prepisci, koja je trajala sve do početka rata, govorio je o šahovskim novostima, o svom životu i o snu da ponovo posjeti Sovjetski Savez, gdje je ostavio mnogo prijatelja i gdje je ostavio djelić svoje duše.
POSLJEDNJE GODINE ŽIVOTA
Život šahovskog profesionalca jesu stalni turniri, mečevi, simultanke i s njima povezani odlasci, putovanja avionom i duga morska putovanja. Tako godine neprimjetno prolaze… Čak se i jubileji i rođendani pamte u vezi sa događajima na velikom šahovskom putu. Dvadeset pet? U Petrogradu, još prije početka turnira. Četrdeset? Berlinski turnir. Pedeset? AVRO-turnir u Holandiji. Ne pamte se samo datumi, već i zemlje, naročito one u kojima su ga pratili sreća i uspjeh. Sunčana Španija — Kapablanka je ovdje nastupio samo dva puta i oba puta (u San Sebastijanu i Barseloni) osvojio prvu nagradu. Daleka Rusija — u tu zemlju dolazio je četiri puta i, što je zanimljivo, bio je prvi, drugi, treći, pa čak i četvrti!
Mnogo puta, najčešće s uspjehom, Kapablanka je nastupao u Engleskoj: prve nagrade na Londonskom turniru 1922. godine, na novogodišnjim turnirima u Hastingu 1919. i 1929/30. godine i, najzad, izvanredan rezultat na Notingemskom turniru 1936. godine.
U istoriji šaha do tada još nije bilo takvog turnira: četiri svjetska prvaka — Eve, Aljehin, Kapablanka i Lasker — borila su se za prvo mjesto, a uz njih i velemajstori ekstra-klase poput Botvinika, Flora, Vidmara, Bogoljubova, Tartakovera, Fajna i Reševskog. Čast Engleske na turniru branili su majstori Tejlor, Aleksander, Tomas i Vinter.
Evo šta je o tom turniru pisao šahovski komentator Hans Kmoch na stranicama časopisa „64“:
„Pravo Notingemskog turnira da se nazove najjačim turnirom naše epohe potvrđuje se veoma snažnim obrazloženjem. Na uobičajeno pitanje koje se postavlja pri organizaciji bilo kojeg turnira: ‘Ko nedostaje?’ — u Notingemu može postojati samo jedan odgovor: ‘Niko’.“
Pred turnir, kao i uvijek, nije nedostajalo prognoza. Svjetski prvak Maks Eve oprezno je predvidio da će pobjednik doći iz sljedeće petorke velemajstora: Botvinik, Kapablanka, Reševski, Aljehin i Eve. Emanuel Lasker nije navodio imena, već se ograničio na matematičku prognozu: pobjednik će osvojiti 10–11 poena, ne više. S. G. Tartakover vjerovao je u mlade — Botvinika i Reševskog, a sovjetski majstor A. F. Iljin-Ženevski rekao je da „najveće nade na ovom turniru polažem u Kapablanku i Botvinika“.
Uostalom, prije početka turnira gotovo svaki od učesnika, izuzev možda četvorice Engleza, mogao je računati na uspjeh. Čak je i naziv hotela u kojem su boravili strani gosti bio simboličan: „Victoria Station“ („Stanica pobjede“). Odatle su učesnike autobusom prevozili u predgrađe Notingema — Biston, gdje je u zgradi univerziteta i održan istorijski turnir kakvog nije bilo već četrdeset godina — još od Hastinškog turnira 1895. godine. Jedan od učesnika tog istorijskog nadmetanja pojavio se na startu i ovoga puta. „Posljednji Mohikanac“ bio je Emanuel Lasker.
Kapablanka nije naročito uspješno započeo turnir, osvojivši u prvih šest kola svega 3½ poena. U razgovoru s dopisnikom časopisa „64“ zato nije bio naročito optimističan u pogledu svog konačnog plasmana: „Ovaj turnir je, bez sumnje, najimpresivniji u posljednjim godinama. Izuzetno interesovanje koje on izaziva objašnjava se učešćem četvorice svjetskih prvaka, kao i niza mladih, talentovanih velemajstora. Velike su šanse (za prvo mjesto) tih učesnika, a naročito M. Botvinika.
(Nastaviće se)